Boris – brokerski guru

‘Ako ta dionica nije posebno vrijedna, nije mi jasno zašto svi navode da je prodano 25 plus jedna dionica, a ne 26 posto dionica’, ispalio je tako Kunst i pokazao svu raskoš neznanja čovjeka koji bi ostatku nacije trebao otkriti je li oštećena u prodaji Ine Mađarima. Sva naknadna opravdanja i objašnjenja bila su suvišna, pa čak i ono zadnje: ‘možda sam to nespretno rekao, ispalo je baš bez veze, kao da sam kreten’.

Ovo je tek jedan od člančića koji su naciji, koja živi u ‘zemlji znanja’, pojašnjavali što je to ‘opalio’ vrli hrvatski muž, zastupnik, nekadašnji sindikalac, a sada ‘znase-ovac’ Boris. Očito je samo huda sudba usmerila ovog talentiranog momka na ove skliske i nepouzdane staze politike i grčevite borbe za opstanak u društvu, gdje treba znati ne samo izračunati 1% od 100, već se razumjeti i u dionice, trgovanje udjelima, cijene benzina na mediteranskom i inim (Ininim) tržištima…

Sama Providnost uplela je svoje moći pa onemogućila ovog nesuđenog ‘Kunstosa’ muzeja da postane broker na Wall streetu ili barem financijski savjetnik šefa londonske burze… Umjesto hlača na crtu, sata s puno kazaljki i laptopa na ‘touch’, zapao ga je najprije sindikalni megafon i radne plave hlače s velikim i bespotrebnim džepovima… Kada je vidio da zapjenjeni sindikalac biti i nije baš neki ‘kunst’, učlanio se tamo gdje nude više… i brže. Nešto poput gesla ‘Citius, altius, fortius’. Odabrao je kraću dionicu, definitivno. Onu jednu, koja preteže preko 25. Onu jednu o koju se tako traljavo sapleo i koja će ga pratiti do kraja života, jamačno. ‘It’s OK, Jubito, Day after jesterdej, Spiking kroejša, prihodovna sranja…’ itd., itd.. To će biti opća mjesta po kojima ćemo pamtiti blistavu garnituru političara i misica s kraja devedesetih i početka milenija.

– Boris, ‘ajmo na ploču – oštro će nastavnica, oštra pogleda, ali skladne građe.
– Kud baš danas – pomisli Boris, nevoljko ustajući iz klupe.
– Koliko je 20 posto od sto?
– Ako je sto posto, kako onda može biti 20%? – ne razumije što to ova oštrokondža s dobrom ‘četvorkom’ hoće…
– Kunst, ne lupaj gluposti, bar u tebe imam povjerenja – zausti ona, ne sluteći da je pred njom budući član Povjerenstva za prodaju Ine Mol-u.
– ‘Ajmo malo drugačije… Koliko je četvrtina od sto?
– Sto podijeljeno na četiri je… (dvajstpet, šapnu netko) Znam! Dvajstpet!
– Dobro. A kako ćemo izračunati da netko ima 25 posto, na primjer, naftnog polja u Đeletovcima?
– To sve ima država, kakvo je to pitanje? – uzjogunio se buduću član Povjerenstva nad tom nejasnom operacijom..
– Dobro, Boris, da ne pokvariš ovu klimavu dvojku… Reci ti koliko je 25 plus 1? – ljutito će nastavnica skladne građe, isprsivši ‘dobru četvorku’ i nehotice podigavši suknju pa zablistaju samostojeće čarape od 50 Dena…
– To je 26! – slavodobitno će Boris.

I zapamtio je to za cijeli život. I sad će njemu netko reći da 25 plus jedna dionica nije 26!? Možda je to neka mađarska matematika, a on se u one karte ‘mađarice’ nije baš razumio… Kako onomad Rade Končar reče: Dionicu ne tražim niti bih tu jednu Molu dao! Krepat’ ma ne molat’ – prisnažiše Primorci.. Boris se za sebe izborio, da je molio i prosio pa ni Mol, to ne bi bio ‘kunst’. Boris – brokerski guru. Ili još bolje: Boris Kunstbunker!

Idem ja sad, nakon ovoga po svojoj najmilijoj dionici: Studio – WC. Puštam vodu. Odu sve dionice, čak i ona plus jedna…