Božićni kukurikulum

Ne pamtim da sam se u božićno vrijeme osjećao tako jadno i pun gorčine. Tko su bili ‘grinčevi’, koji su ukrali božićni duh, a umjesto toga pustili zloduha iz boce pa, umjesto tihe noći i radosti novoga života, posegli za teškom artiljerijom? Evo…

Ako je ijedno vrijeme u godini vrijeme za posezanjem legendarne poštapalice ‘brice’ Dvornika iz Velog mista – ‘Neću pulitiku u svoju butigu’, to su ovi dani koji upravo traju. Dani kad se očevi vraćaju djeci iz dalekih krajeva, vrijeme kad zaposlene i nezaposlene majke padaju s nogu, ne bi li blagdane proveli u čistom domu, kraj puna stola i obiteljskog druženja… Vrijeme kad se okupljamo oko jelke, oko jaslica, u stvari jedni oko drugih, da bar tih nekoliko dana budemo opušteni i pozitivni. Tako je to bilo ili bi trebalo biti. A onda je došla ova izvitoperena godina, koja mi liči na, božemiprosti, staru kurvu, koju su svi iskoristili, tutnuli joj šaku kuna u ruku pa je ofucalu i neupotrebljivu šutnuli u smeće, nadajući se da ćemo je što prije zaboraviti i, naravno, zaprijetiti da se ne vraća više nikad… Jer ta flundra sve nas je zarazila pa se čoha tko gdje stigne. Zasvrbjelo je i svjetovnu i duhovnu vlast, te je u prosincu počela kanonada s Kaptola i Markova trga. Tukli su i ostali, ali ovi navedeni imaju najjače topove pa se i najdalje čulo.

Zdravstveni odgoj u školama i njegov kurikulum, u momaka s mitrama protumačen je kao ‘kukurikulum’, pa su uzvratili ne jednim retkom – već cijelim letkom! Dijelila se ta poslanica po crkvama, ali i po ‘neprijateljskom teritoriju’ – trgovačkim centrima, koji, kao što znamo, bezočno iskorištavaju duhovnu pastvu pa oni rade petkom, svetkom, na Badnjak i, naravno, nedjeljom. Na takav potez i jasno pokazanu netrpeljivost spram svjetovne vlasti, reagirali su prozvani gnjevno i bez rukavica. Najprije je dežurni isušivač svih močvara u ovoj zemlji, ministar Jovanović, raspalio po zubima i letak i autore. Prisnažilo s Pantovčaka, naravno, i šef Zoki pokazao je stanje šoka i nevjerice. Umjesto blagdanske blagosti u intervjuima na dvije stranice, specijalnim intervjuima po televizijama, zatrpaše nas sa zdravstvenim odgojem nezdravo i pretjerano… Prekomjerno granatiranje nije se zaustavilo niti u same dane blagdanske. Kardinal je raspalio po vlastodršcima, koji su mu sjedili u prvom redu na polnoćki, a oni odmah uzvratiše ‘stand up’ izjavama. Doslovno – ‘tuku naši, tuku i partizani’.

I kaj sad? Kome je to trebalo? Umjesto ozračja mira, pomirenja, radosti Božića, u jednoj ruci držim kuglice za bor, u drugoj priopćenenje biskupa o zdravstvenom odgoju u školama. Pa malo metnem mahovine u jaslice pa iz druge ruke okačim kondome, muškarce s vaginom, masturbante iz letka pa zabacim žaruljice, brzo posegnem za kontracepcijom, rodnim i spolnim pizdarijama. Došlo mi je da opsujem za pedeset Očenaša pokore, jedne i druge! Božić je!!!??? Boli me ‘pokemon’ za vaše kurikulume i kukurikulume… Pun mi ih je ku…fer! Uostalom, danas klinci tako suvereno barataju internetom, da bi im, umjesto njima već dobro poznatih ‘finesa oko samozadovoljavanja’, bilo pametnije poslati dobrog informatičara, koji bi ih upozorio na zamke i nagazne mine svekolike dostupnosti informacija, ali i njihovih podataka, koje razni ‘fili’ mogu itekako zloupotrijebiti i nanijeti im svavakve boli i traume u nježnom dobu života.

K tome svemu, još jedan Božić, peti za redom, bez snijega i s temperaturama i ozračjem kao da smo u Australiji… Možda je to smotalo jednog župnika, koji je na kraju ponoćke svima zaželio ‘Sretan Uskrs’!? Ili je lapsus lingue ili se i njemu sve smotalo pa se teško orijentirati u vremenu i prostoru…

Kad smo se smjestili za blagdanske stolove, stišali ton na televizoru da nam ne pokvare tek, uslijedio je novi šok: Betlehem, koji smo dosada držali za rodno mjesto Isusovo, nije taj Betlehem!? Ima još jedan, kažu arheolozi, koji su ga tražili 2000 godina i konačno našli! Kako su onda ona tri mudraca, bez preciznih karata i GPS-a, našli štalicu i jaslice?! Naravno, pratili su zvijezdu, a ne satelitsku navigaciju ili se poslužili onom starom: kartu čitaj, seljaka pitaj… Kao što Generalski Stol, Zadobarje, Skakavac imaju po dva kulturno-umjetnička društva, tako smo mi dobili i drugi Betlehem. Iz kojega će nagodinu Betlehemsko svjetlo na put, ‘ajd ga znaj, uglavnom nevoljama ne vidi se kraj…

Kad sam u glavi gruntao što bi prigodno napisao za posljednji ovogodišnji (o)blog, imao sam na umu sasvim drugačiju priču. Želio sam pisati o lijepim božićnim običajima našega kraja jer, ako ste primjetili, nikad na televiziji nije bio prikazan niti jedan detalj specifičnosti proslave Isusova rođenja iz ovih krajeva. O unošenju slame u zagorske kuće, koledarima iz Dubrovnika, slavonskim običajima sve znamo napamet. Mi ovdje, na rubu Sulejmanova carstva, kao da imamo Božić iz vrećice za instant juhu, a nije tako. U doba kad smo mi klipani znali i bez popova i ministara čemu služi ono u gaćama, blagdanski običaji poštivali su se bez ovolike pompe i medijskog terora – od nejestivih blagdanskih kuharica do pametovanja i propitivanja ateista i agnostika ima li Boga ili ima samo dva neradna dana i mogućnost spajanja istih u manji godišnji. U mom kraju lijep je običaj božićnog ‘polaznika’. To je osoba koja prva ulazi u kuću čestitati Božić. Njega se na ulazu posipa pšenicom i kukuruzom, ‘da godina dobro rodi’, a nakon toga slijedi međusobno darivanje, kratka molitva pa udri po mesu, kolačima… U novije vrijeme, otkada više nema sjetve pa ni stoke i kokoši u selima, na ‘polaznika’ se bacaju kovanice, da bude love i u novoj godini… Što ćeš, novi su fiskalni običaji stigli i u naše selo… Ah, da, baš me zanima hoće li ‘Malik Tinti-linić’ i od duhovnih pastira tražiti da milodar, koji dobiju prilikom ‘pisanja vrata’, evidentiraju kroz fiskalnu blagajnu!? Sve po staroj narodnoj – ‘Bogu božje, državi 25%’…

Zanimljiv je običaj koji je potpuno izumro s prvim godinama devedesetih prošlog stoljeća. Taj su hepening različito zvali, a odvija se u krajevima gdje je živjelo ‘miješano’ stanovništvo. Dakle – Hrvati i Srbi. Idemo u ‘Ćurajićare’, bio je jedan od naziva za akciju koja bi se dogodila i ove godine, da je bilo zainteresiranih. Radilo se o tome da bi na ‘gologuzi’ Božić, dakle suh i bez snijega, pravoslavci stizali iza podneva do svojih susjeda katolika u čestitare, ali ne praznih ruku. Oni bi stigli s kosama u rukama pa tobože kosili travu po livadama, sve uz narodne pjesme i laganu ‘podjebanciju’ bez zle namjere. Kad bi ih spazili oni koji taj dan slave Božić, ne bi ih otjerali vikom ili, nedaj Bože puškom, već bi ih pozvali u kuće da ih počaste, kao što je i red na takav dan… Ako bi 7. siječnja bio jednako ‘gologuz’ Božić, katolička ekipa to bi isto napravila po livadama onih kojima se taj dan rodi Hristos. Pametnome dosta. Ali izumrla i sela pa i običaji, na žalost.

Probajte zamisliti blagost i radost Božića ‘u ono vrijeme’, kad su trpeze bile tanje, a radost veća, i danas, kad smo siti svega, a ponajviše svih koji nam pametuju i bombardiraju nas svim i svačim, da pas s maslom ne bi pojeo bez kasnijih želučanih tegoba. Predlažem da, ako već imamo bar jedan dan predizborne šutnje, da ove mudre glave uzmu godišnji od 22.12. do okončanja ‘skijaškog tjedna’, kako bi se puk opustio i ne slušao te izljeve loših vibracija ‘u to vrijeme godišta’ kad se slavi i opušta.

Sretna vam nova 2013.! (O)bložite se blagošću i radošću…