Bravo,maestro!

U tjednu u kojem su srčani i moždani udari kosili zemljom,jednako kao kosilice i kombajni što ovih dana rade purom parom,a sve zbog toplotnog udara,s temperaturama a´la Sahara,još smo svašta morali otrpjeti i biti svjedoci ozbiljnih tema i dilema,ali i nebuloza koje se redaju kao na traci, u pokojnom “Krašu,tj.”Kio-tu”ili nekoj drugoj upokojenoj firmi,uspješno privatiziranoj,dakako.
Tako smo saznali i sadržaj doručka koji je posvađao Blake Dikana Carringtona i Vlatkicu.Nacijo,krafna ili kolač od višnje !?
Što bi za malu Lanu bilo bolje i hranjivije?
Puče lastika i na Vlatkinim grudnjacima i čipkastim gaćicama.I tih međunožnih krpica i cicodržala i puš-ap podizala,bile su pune novine.Nastavlja se…Ali nakon reklama !
Tko je “pripičuknuo i napumpao” Lanu Klingor,pitanje je sad…
Ona zna,ali neće reći gladnoj javnosti.Pitajte me,ajde,pitajte…
Još je jedino nisu pitali iz “Glasa Koncila” i “Gospodarskog lista”,jebote…
A onda smo doznali da misica i fudbaler ne vjeruju u neke institucije naše države,ne vjeruju braći Mamić i njihovim dvorima Matanovim,niti ” časnoj pionirsko-kumskoj” riječi.Robert Kovač svoje sreće,točnije Anica odlučili su kovati eure u rodnoj im Njemačkoj.Opet je ponos nacije povrijeđen i čudom se čudimo toj hladnoj poslovnoj logici.
A,priče o djedovini,najljepšem moru na svijetu,najsrdačnijim ljudima,najboljem Fondu za privatizaciju na planeti… Niks fršten,veli Kovač i ode u Dortmund.
S pravom se prepao.I njemu je vjerojatno za oko zapeo nekakav hotelčić na moru,posrnula tvornica modnih detaljčića,koju bi dao ženici za zanimaciju,ili jednostavno plac za izgradnju golf terena,apartmana,štajaznam,kovačnice za dedu Kovača…Ali ,jao joj…
HFP napali Uskoci.Napali kao poskoci,ljuto i otrovno.
Ruku na srce,puno je i Kovaču dati 50 000 Ojera za kaficu dobrodošlice.Što bi rekli u Bosni za “kafu dočekušu”- dakle za prilaz poslu s tenorima.
Koliko tek košta “kafa blebetuša”- to je ona za vrijeme koje se pos´o dogovara.
Ako nema dogovora,slijedi “kafa sikteruša”.
E ta je kafa zadesila trojicu dopredsjednika “Jane Fonda za popunjavanje vlastitih (nezasitnih) apetita.
Od tih pustih milijuna,stvarno boli glava.
Kad su ih već prozvali “Tri tenora”,mislim da se Pavarotti,Carreras Domingo moraju dobro oznojiti i potrošiti maramica(pogotovoLuciano),da zarade takvu lovu.
– O sole mio i ja bi u Fondu pjevat´ htio- možda uglazbe taj komadić melodije u medley kakvog hita.
I inače se ne budim ljut,ali jutros sam buđenje dočekao znojan,uznemiren,ali sretan,što je moj san bio samo ružan san.
Sanjam ja tako,kako se poželjeh dobre kavice.Onako pravi kratki espresso s malo šećera.Lutam Zagrebom,a nigdje kafića.Ako na neki i naiđem- zatvoreno,inventra,inspekcijski nalaz u tijeku,fajrunt,itd.itd.
Klasična noćna mora.Popio bih kavicu,ma dao bih i sto kuna,ako treba !
Tlak mi pada,vrti mi se,ruke mi drhću,apstinencijska kriza dostiže vrhunac…
I odjednom,ugledam otvorena vrata dobro popunjene prostorije iz koje se čuje žamor ljudi,glazba i …miris kave !
Čitam naziv : Caffe bar “Kod tri tenora”HFP – izdvojeni pogon br.01.
– Izvolite gospodine – upita me jedan od trojice konobara ,koji imaju pune ruke posla.
– – Kavicu,prosim malo kraću-promucam jedva.
– Izvolite- pruža mi šalicu čovjek s leptir mašnom.
– Dajte,odmah naplatite,vidim da je gužva- mašim se za đep,tražeći sitniš.
– 50 000 kuna- mirno će on,pružajući mi račun.
– Ali,kako pobogu !? Pedeset tisuća,za kavicu !? Pa nemam toliko… panika,nevjerica,ruke se još jače tresu,koljena klecaju.
– Pa skočite do bankomata,do Pošte,kaj ja znam,posudite od prijatelja,lihvara.Kak´ niste znali da je to lova za kavicu kod nas.Niste trebali dolazit ni naručivat´.Kaj ćemo sad?
– A ništa,vratite kavicu- pomirljivo se povlačim prema izlazu.
– Ma kaj vam pada na pamet- naljutio se momak-il´ platite il´ ću zvat policiju!
Stenjao sam u snu,jaukao,borio se,kad se na vratima kafića pojavi nekoliko čudnih pojava u povijesnim odorama.Pa nije vrijeme karnevala ,pomislio sam,kad kršni momci s vrata povikaše:
-Nitko da se nije pomaknuo,mi smo Uskoci !
– Gosti,jedan po jedan van,a vas trojica,tenora idemo na tonsku probu !
Uhhhh,laknulo mi je…
Još sam u zadnjim sekundama sna čuo početak tonske probe.Netko je isprobavao mikrofon,onako klasično:
– Proba,proba,jedan dva !
– Proba,proba,pedeset tisića,milijun,dva milijuna,test,test,testis….
Tuširanje,pa na posao.
Ah,da skuhao sam si prije polaska jaču kavu.Pa nek košta …. Jednom se živi !