Brokeri

Sjećate li se još one ekipe švercera devizama s karlovačkog placa, koji su tamo svakodnevno ordinirali tijekom cijelih devedesetih? Ta ‘moćna gomilica’ pala mi je na pamet i prisjetio sam se njihovih njuški, dok sam promišljao o aktualnoj krizi na svetskim burzama i lomovima centara financijskih moći, što na Wall Streetu i posvuda gdje se vrijednosnicama trguje i manipulira. Njih sam se sjetio zato što sam ih ja zvao ‘brokeri’, a oni nisu kužili što to znači, no bilo im je zgodno i samouvjereno bi se smijuljili kad bi čuli da ih ne zovem pravim imenom, nego nekako učenije, svjetskije. Jebiga, kad šverceru i polulihvaru potepaš da je broker, to je kao kad provalnika osloviš kao ‘noćnog građevinskog poduzetnika’…

Da, postoji u mom selu jedna legenda o ženi koju je njezin muž desetljećima zvao svim mogućim pogrdnim imenima poput: kurvo jedna, palandro, kurvetino, droljo itd. Sve dok jednog dana ona se ne pohvali svojoj susjedi kako je više tako ružno ne oslovljava i psuje, nego joj tepa puno ljepše i nježnije.
– A, kako ti sad veli? – znatiželjno će susjeda.
– Sad mi stalno divani da sam ja njegova prostitutka!
– A, baš lepo… – tobože, s razumijevanjem će komšinica, iako ni ona nije imala pojma o čemu se radi.

E, tako su moji brokeri radili i to bez brige, cijelo vrijeme rata, poraća, sve dok se nisu otvorile mjenjačnice na svakom uglu, a na tržnici, njihovom teritoriju, čak nekoliko Excange officea.

Društvo je bilo zaista šareno. Nekadašnji prekupac stokom, propali komercijalisti iz ‘Tehnomerkura’, milicajci u penziji, povremeni cinkeri i drukeri, ‘branitelji’ na višegodišnjem bolovanju i ‘skrbi’. Jedan od njih uredno je mijenjao marke u odori HV-a pa mu je to davalo još veću dozu samouvjerenosti i nedodirljivosti. Iako mi dan danas nije jasno kako je to policija tolerirala! Patrole su šetale kraj njih kao da se bave legalnim otkupom dionica ili agitiraju za udruge svega i svačega. Ali bi zato vrlo rado i ‘fletno’ zaplijenili bakicama čokolade i bombone koje su one dobile iz neke donacije pa na kartonskoj kutiji prodavale. Naravno, ‘na crno’. Babe su bile prijetnja financijskom ustroju mlade države, a ova banda, koja je brala tečajnu razliku i koristila nesavršenost istog financijskog sistema, nisu bili štetočine opasne po fiskalno stanje. Tako sigurni i bahati stajali su pod stepenicama tržnice, tamo do Omerovog štanda i mrmljali:
– ‘Ajmo, marke! Kupujem, prodajem! Super tečaj! ‘Ajmo…

Naravno, u tom je prekršaju bilo cjelokupno stanovništvo i bivše i sadašnje države. No, jedno je kupovanje ‘orlova’ i ‘klavira’ za ‘čarapu’, a drugo šverc. Kad sam kao mlađahni ‘ober’ operirao po Jadranu, kupovina maraka bila je dodatna razonoda. Inflacija je galopirala, valjalo je sačuvati zarađeno. Tek kasnije se pojavio Ante Marković. Radilo se uglavnom na plaži, za šankovima i u blizini kioska. Vjerujte, Nijemcima i ostalima kao da je na čelu pisalo: ‘Ne ide mi se u banku, prodajte dinare, tečaj odredite sami’! Ali vlast je znala što se radi pa su tobože htjeli suzbiti tu rabotu podrivanja finansijske stabilnosti naše nesvrstane i socijalističke domovine! Na primjer, u Crikvenici su honorarno zaposlili dvojicu umirovljenih milicionara da paze na plažu i okolicu pa kad spaze da netko razvija crnoburzovno tržište s Hansom ili Gethrude, odmah vezom zovu pravu patrolu pa oni hapse i oduzimaju, sprovode i vrše akcije po pravilima službe.

Ta dvojica, jedan Ličanin, a drugi drug iz Drvara, bili su zaista izvor neiscrpnih zajebancija. Odmah čim smo skužili čime se bave, dobili su adekvatne nadimke:
‘Elliot Ness’ i ‘Šerif iz Nevjorka’ (tako su oni to izgovarali). A kako je jedan bio nizak, ćelav i debeo, a drugi visok i mršav, brzo su postali ‘Stanio i Olio’, ‘A je to’ i slično… Onako smotani, u prastarim kupaćim gaćama, s neizbježnim novinama, preko kojih su gledali, bili su hodajuće karikature. Jedini uspjeh koji sam ja vidio bilo je hapšenje nekakvih klinaca, koji su taman ‘munuli’ kutiju sladoleda neopreznoj prodavačici.

I tako, dok su mene motrili vrhunski i iskusni profesionalci, ‘brokere’ na placu nitko nije dirao. Srećom, njihova se radnja ugasila sama od sebe. Viđao sam kasnije, poslije sloma njihove burze, još neke članove ekipe, kako s neizbježnom čačkalicom u ustima tumaraju tržnicom. Zastanu ispred svake mjenjačnice, vjerojatno u sebi opsuju mater onome tko je dozvolio da se pootvaraju i krenu dalje. Eh, gdje su ona vremena kad su dinari, točno izbrojani za 100 maraka, bili u buntićima, povezani lastikom, spremni za plasman na tržište, gladno svježeg kapitala…

Ćao ‘brokeri’!