Bunar

“Drži vodu dok majstori odu!”, “Ma, to ti je luk i voda”… Pa onda “To da si naučio kao vodu piti!”, “Priča ti baš ne drži vodu”… Ili “To ti je k’o sveta vodica, nit’ šteti nit’ pomaže”…

Vodu, dakle, izvor života i tekućinu bez koje nema života, shvaćamo onako olako, baš zdravo za gotovo. Onda se šokiramo. Čitatelji portala, koji samo od naslova žive, “raspamete” se kad stigne vijest da je bočica od pola litre vode u srednje ekskluzivnom restoranu naplaćena pedesetak kuna!? Dakle, u visini nečijeg mjesečnog računa za vodu!? I to ne u Dubaiju, nego Dubrovniku… Ne u kakvom havajskom arhipelagu, nego na Pagu, Zrću…

A vodu shvaćamo tako olako, kao i naslijeđenu djedovinu ili bakinu deviznu štednju u Ljubljanskoj banci… E, i ta lova trebala je sama doteći na račune nasljednika, ali nije. Zapelo pa prošla, eto, desetljeća, otvoritelji računa uglavnom pomrli, a pare su još samo imaginarna brojka u također pokojnim Dojč markama. A vodu i dalje grabimo i rasipamo bez brige i pameti.

Koliko je teško do te tekućine doći, znaju rijetki. Nekad, dok nije bilo sve te silne tehnike, hidraulike, mikrobioloških pokazatelja i klora, doći do vode bio je krvav posao. Žuljevit, nadasve. Djed moje supruge bio je, danas bi rekli, profesionalni kopač bunara. Imao je alat, jake ruke i noge, opću besparicu u kući i posla koliko voliš. Dovoljno sam star da pamtim kako izgleda kopanje bunara ili kako to kod nas kažu – šternje. Tamo krajem šezdesetih trčkarao sam oko te rupe, radoznalo vireći u zlokobno i tamno okno, u koje se na vitlu spuštao čovjek s krampicom i lopatom kratke drške, a gore su vukli kante pune blata i zemlje. Dolje su s vremena na vrijeme spustili i flašicu od Jupija punu gemišta, a kad je bilo vrijeme gableca, čemu ići s dvadesetak metara van. U kanti bi u zemljino grotlo otputovalo nekoliko kuhanih jaja, friški kruh i glavica luka.

Kopalo se do vode, naravno, a onda bi se spuštali betonski kalupi, pa je bunar dobivao svoje konture, polako ali sigurno, a voda na dnu rupe, u koju smo tako rado pljuckali i bacali kamenčiće, bila je sve bistrija. Kad bi se na kraju napravilo stalno vitlo, zakvačili štrik i kanta, sreći nije bilo kraja. Vukla se voda, ona prva davala se stoci, ali brzo bi nastupila prava degustacija. Iz poslovično na rubovima razbijenog lončića pilo se i hvalilo kvalitetu vode. Gazda bi bio zadovoljan, kopač bi naplatio rad, pa dalje po novu vodu, kod novog gazde… Tko je imao bunar, bio je gazda.

Danas, kad se malo takne pipa i voda teče, nepojmljivo je i ručno izvlačenje vode iz bunara. A to je trebalo znati. Spuštala se kanta tako da se rukama “štopalo” za glatko drvo na koje je namotan štrik. Da se dugo ne “štenta”, valjalo je znati brzo i sigurno spustiti kantu, a kad se čuje onaj karakteristični – buč – još malo se štrika odvrne, da kanta potone, pa junačkom desnicom vuci kantu! Opet, kao i kod spuštanja, valja imati dobar ritam i postojano okretanje, da kanta ne lupa po zidu i “puljka” dragocjenu tekućinu. Nema ljepšeg osjećaja nego zadihan zagnjuriti glavu u kantu i napiti se mirišljave vode… Kažu: voda nema okus ni miris, ali meni je ta voda uvijek mirisala… Na nešto neobjašnjivo. Znam samo da mi voda iz pipe kod teta i strica u Zagrebu nije valjala…

Našu obiteljsku šternju najvećim dijelom iskopao je deda. Njemu se baš nije išlo u onaj Adolfov, Antin i Titov rat pa je smislio originalan način kako da niti jednoj vojsci ne bude dostupan. Ranom zorom spustili bi ga u rupu pa je polako rovao i kopao bunar. Kad nikakvih soldata ne bi bilo u blizini, izvukli bi ga van pa u sjenik na spavanje. Tko pita gdje je Janko, pokazivali su nekakav papir da je u posjetu bratu u Americi, pa, eto, nikako doma… Vojske su se u selu izmjenjivale do ’43., kad su prvi odustali Talijani. Još neko vrijeme položaje su držali domobrani, a onda se u selo spustila ekipa s Petrove Gore. Deda je taman do “preokreta” (1945.) završio bunar, a u međuvremenu su on i još dvojica dobro obaviještenih seljana osnovali Narodno oslobodilački odbor, pa mu je nova vlast čak pomogla završiti bunar, “posudivši” mu nekoliko njemačkih zarobljenika da pomognu oko betoniranja. Šternja je služila i kad je u selo došao vodovod jer, svaka čast vodi iz pipe, ali ova iz kante je bila slađa. Koristio se i u potonjem ratu jer mama i baka ostale su doma, a “Komunalno preduzeće SAO Krajine nije bilo zainteresovano za održavanje vodovoda”. Uostalom, šternji je bilo u svakom drugom dvorištu.

Bunari su pali i zamrli početkom ovog tisućljeća. Neki su ih zabetonirali, drugi zatrpali, a koliko mi je poznato, niti jedan više ne služi svrsi. U onaj najdublji u selu – kod Ribarove vile, bacili su njegovu bistu, koja nikad nije izvučena. Vanjština bunara je uređena, a mračno dno čuva najbistriju i najcjenjeniju glavu Vukmanića – onu dr. Ivana Ribara, koji je, da podsjetim zaboravne ili neupućene, prvi predsjednik AVNOJ-a i predsjednik Narodne skupštine Jugoslavije.

Voda, koja bi, eto, trebala i u Ustav, nije samo H2O. Preko vode – do slobode!