Buraz, nemore to tako…
Čuli ste za poribljavanje? Naravno da jeste. A jeste li čuli za ‘popremijeravanje’!? Niste? E, pa niste ni mogli, jer sam ja taj izraz skovao u svojoj kovačnici, koju držim ‘na crno’ u svojoj glavi!
Pisao sam već o tome, javno se hvalio da je i sam premijer, kad mu je moj imenjak Jelić pokazao nekakvu moju poluzamućenu fotografiju, uzdahnuo i zaključio: Je l’ mi ovo stariji brat za kojeg ne znam… Dakle, kud se čiji tata skitao, nije važno za priču, ali da mi je Plenković, otkako se iz Brisela vratio i počeo svaki dan ukazivati u medijima, nehotice ukrao identitet, jasno je kao dan. Nema dana da me netko ne ‘poplenkovićizira’, a nakon početne gnjavaže, sad me to počelo i zabavljati! Uskoro ću vjerojatno smisliti i način kako to opipljivo materijalizirati, jer nagledali smo se filmova o dvojnicima koji ulijeću umjesto originala… Najčešći ‘ulet’ je – E, je l’ ti već netko rekal da ličiš na Plemkoviča? Svi misle da su prvi… Zanimljivo…
Na gažama sam prestao imitirati pokojnog predsjednika, čemu, kad mogu slikom i glasom dočarati trenutak kad ‘stoneface’ Andrej, ‘ladan kao špricer, šalje tajnicu po tri kave… ovaj, razrješnice za ‘mostobrane’… Dakle, ja, kao stariji, za sada nepriznati brat, držim dio teritorija slavnijem braci, pazim da mu image bude popeglan, a kao lik koji je obukao sve uniforme i odore, nema šanse da me proglase anemičnim ili nakako još gore… Naravno, ako zatreba, otići u kakvo ‘mostovo gnijezdo’ ili na kakve druge škakljive pregovore, nema frke, reci braco, da im buraz pokaže kako se brani niša!
Da ne ispadne cvilež ili kakvo žicanje, samo da opišem za sada najbolji ‘ulet kod popremijeravanja’, koji sam imao na Josipovo u Cetingradu. Sviramo u onoj masi od desetak tisuća ljudi, ispod šatora nedaleko crkve, kad se malo prije mise ukazala kolona s lokalnim dužnosnicima, predvođena ministrom Medvedom. Idu oni, odmahuju mnoštvu, jer ministar je ipak domaći čovjek, svi ga znaju, a jedan djedica stoji sa strane, onako s rukama na leđima i promatra kolonu. Gleda prema ekipi s kravatama i sakoima, pa opet oštro pogledom ošine mene i moje tamburaše. Pjevamo mi nešto o sokolu, sokolici, ličkoj kapi ili Kruškovači, aj’ ga više znaj… Promatram ja dedu, ali gleda i on mene, kao da sam mu zet koji je rekao da je našao novu snajku za majku… Odoše svi u crkvu, a on priđe i još me malo ‘ošaca’ oštrim okom. Skinem ja tamburu pa k njemu…
– Deda, dobar dan!
– Dobar dan. Morem ti nešto reč..!?
– Recite… Treba l’ nešto odsvirati?
– Ma, ne treba… Nego, ja gledam, a ništa mi jasno nije…
– Što?
– Evo, ministar se lijepo uparadio, ode na misu, a premijer ‘vamo u traper’cama tamburu svira!? Đe je tu log’ka?
– Ha, ha… dobra vam je ova! ‘Oćete ‘l što popiti?
– Neću, fala… Idem se i ja Bogu pomol’ti… Da nas On spasi… Jer kud ide zemlja u kojoj premijer u fušu mora tamburat i koju kunu zaradt’i… Uf… De, uzmi ovaj moj mob’tel, to mi unuk dao, pa nas uslikaj… Neće mi baba vjerovat’ da sam Plemkoviča vidio i priča sanjim!
Situacija se, dakle, lagano otima kontroli…