Ćemo se zmetnit?

Moje buduće zanimanje nije odredila roditeljska volja niti preporuka službenika, koji su nas snimali i testirali u sklopu djelovanja profesionalne orijentacije, niti nečije nagovaranje ili obećanja o sigurnom zaposlenju, itd…

Pohađajući ‘Šuvaricu’, u Ekonomskoj školi, u prvom srednje poslali su nas na praksu u tadašnji ‘Šmrc’ – današnju Tehničku školu. Jednom tjedno, od 8 – 14 sati, spuštao sam se u podrum te sive zgrade i upoznao tokarski stroj, glodalice, zakovice, a nadasve tehnologiju izrade ručne pile, tj. obične crvene žage, koju je tada praktikantska neuka ruka izrađivala za ‘Kordun’. Imajući neobjašnjivu averziju prema mirisu koji je tu vladao, prema strojevima koji su me podsjećali na djela Marka Twaina i misli Karla Marxa, ta praksa mi je postala mora nad morama i ta nasilna tokarizacija mog krhkog bića u nježnoj dobi nije mogla završiti dobro… Vrlo brzo ‘skurio’ sam nož na tokarskom stroju pa sve krivo odrezao pilom, ukoso zakovao zakovicu, prolio boju po podu i, na koncu, kliještima uštipnuo glavnog majstora, koji me pedagoški nategnuo za uho i izrekao proročanske riječi:
– Jebote, nikad od tebe ništa! Kaj bi ti uopće mogal delat da ne načineš kvara?!
– Pa, mogu vam otić’ po gablec, ak’ treba… – promucao sam zbunjen i smotan.

I bi tako. Dečki su se ‘zmetnili’, u prijevodu – skupili lovu, napravili spisak, a ja sam morao samo neopaženo, nekoliko puta dnevno, zbrisati u Radićevu i dovući logistiku. Birao sam bolje salame, friški kruh iz pekarnice u Križanićevoj, a vina su bila ‘sve samo ne Plješa’, jer se od toga veralo po zidovima i iskazivalo čudnu agresiju… Da bih zadržao status ‘nabavnog’, prošvercao sam po koju litru domaće komovice i kanistar vina. U sezoni se našlo i čvaraka i luka, bakine ‘proje’, i svi veseli! Sve, samo ne nazad za stroj. Ma, i da su me htjeli učlaniti u Partiju, pristao bih odmah… Čini li vam se sve to odnekud poznato?

Dok su samoupravljači samoupravljali, pogoni i kancelarije bili su vrlo dobro popunjeni svekolikim vrstama pića. ‘Plave bluze’ uništavale su ‘Badelov’ asortiman, drugovi u košuljama, sakoima i šefići s penkalom u gornjem lijevom džepiću trošili su ‘Cezare’, ‘Veki’, pa i ‘Đonija’ kad su se pootvarali ‘djutići’ s cugom na stranjskom jeziku. Tajnice su u baru imale nešto slatko, obavezno Vermouth, a ni votkica im nije bila mrska. Jedan stari ‘Jugoturbinaš’ požalio se kako je sve to sad stvar prošlosti i tek kad je godišnjica nekome koga je jetra otputila put Svetog Petra, sjete se tih narodnih običaja. Do gableca tri litre ‘žutega’, do kraja radnog vremena kištra pive, gajba vina i vode. Pa se u dva i deset još malo odu popravit ‘Kod Podnara’. E, da. Bilo pa prošlo… Danas će ti banda kapitalistička u čubu prije gurnuti Dreger, nego… ma znate već kaj.

I dok naši proleteri više nemaju mogućnosti realizirati staru maksimu: ‘Proleteri svih pogona – zmetnite se – pa u nabavu!’, neki drugi imaju sreću, pa i privilegiju, da im cugu na posao šverca nitko drugi – već veleposlanik naše zemlje u Libiji! Kako Gadafi gleda na konzimaciju alkohola u svojoj Đamahiriji, zna se. E, baš zato naš je diplomat Jovan Vejnović odlučio biti pravi ‘kurir Jovica’, pa se dao u interventni šverc žestice, piva, vina, za naše radnike koje je u alkohol-free Libiji očito uhvatila apstinencijska kriza. Ne bi oni gnjavili veleposlanika, ali od devina mlijeka nemereš napravit rakiju ni pomoću alkemije.

I tako je on zmetnul 18.000 dolara pa lagano uvozio pijaču, koju je, navodno, dilao žednim gasterbajterima. Da je posao potrajao i da dosadne kontrole iz MVP-a nisu čačkale, možda bi se usluga digla i na malo višu razinu pa bi u sklopu Veleposlanstva otvorili kakav lokalčić, da se zaradi kunica-dvije. Sigurno bi se brzo pronio glas Tripolijem, da se u kafani ‘Kod Jovice’ toči najbolje vino i uvijek ledeno hladno pivo, od kojeg se čak može i napiti!

Dečki, ćemo se zmetnit? Teško.