Cesarica

Pokušao sam malo analizirati što sanjam najčešće, odnosno, ima li to nekakve veze s događajima koji mi se na javi događaju. Gruntao, analizirao i ništa pametniji ni bedastiji zaključio, da moj mozak, jednako kao i prije državnog udara, udara apsolutno – po svom!?
Snovi koji spadaju u more i znojno buđenje u košmaru ,čak su se prorijedili., a uvijek se svode na muke u stilu : sekunde do katastrofe – sat otkucava 9:14, idu vijesti, a ja nemam ništa spremno, ili mi ne radi mikrofon, propada mi studio pod nogama i slično…Alarm tu dođe kao ona truba, konjica, spas u zadnji čas…
Rat mi sve manje remeti noćni odmor, ali pojavio se novi polukošmar, koji se svodi na isto – povratak u konobarske dane i to isključivo na zadnje radno mjesto u „Cesarici“.
Taj smo lokal supruga i ja vodili nešto više od tri godine, bili u (ne previsokom) najmu, smješten u Splitskoj ulici na Drežniku, ništa glamurozno – 40 kvadrata s terasom.
Počeli ’94. taman istovremeno s uvođenjem kune, nakon što smo voljom gazde prostora bili „protjerani“ s Gaze, gdje smo imali bistro “Zeppelin“, ime ,naravno meni za volju i ponos! E, kako to ime nije nikako ulazilo u glave naših gostiju, uglavnom prognanika i bojovnika, sažalio sam se, pa novi lokal krstio po tada najvećem Oliverovom hitu.
Ne jednom gledao ih kako čitaju s table i pokušavaju izgovoriti meni sveto ime :
Zepelepe..Zelepin…Zepter..ma jeba ga ti „Kod Mire“!?
„Cesarica“ je poslovala dobro, većina naših „vjernika“ s Gaze dolazilo je na Drežnik, rundalo se, onako kako se cijeli rat radilo : Daj meni, njemu, sebi i daj ovim momcima, vidim da nisu pri parama, da ne budu žedni !
Onda je na pola mandata završio rat. Nekako u isto vrijeme supruga je otišla čuvati trudnoću, više od pola naših gostiju (vojska, policija, prognanici), otišlo put Slunja, Cetingrada, Rakovice, Plitvica… Posla je još bilo, ali mene je moja ,do tada zafrkancija pred mikrofonom sve jače vukla u te vode, pa smo po isteku najma u ljeto ’97. okačili poslužavnik i ubrus – o klin. Poplaćali poreze, doprinose, prodali kafe aparat , mjesto prepustili mlađima i na ugostiteljsku karijeru stavili – ad acta.
Sve je prošlo bez stresova, pa me malo čudi da mi taj prostor dolazi u san, a opet se svodi na muke s gužvama i onom starom konobarskom nevoljom- nikako stići sve poslužiti ili naplatiti.
Pokušavam se sjetiti kritičnih situacija, poput pijanih bojovnika, koji bi došli, popili metar piva, pa izrekli onu zloglasnu – Bog će ti platit !? Još češće – Tuđmanu šalji račun, reci da su ustaše popile na njegov račun. Sve uz žongliranje bombom ili bajunetom u nesigurnim rukama.. Takva vremena, šta ćeš, pustiš ih da odu, ionako kad drugi put dođu malo normalniji, naplatiš im sve.
Bilo je i komičnih zgoda, iako je sve bilo zrelo za zvati policiju, nastojali smo diplomacijom riješiti konfliktne situacije. Jednom, sjećam se , lokal poskakuje od pjesme, ali i od čaša koje svoj životni put završavaju na pločicama ,a poneka i na zidu. Slavilo se nekakvo „majmunovo“, situacija je pomalo izmicala kontroli, prednjačio je momak tvrda naglaska, ošišan na “irokezicu”bučan i neugodan , izazivao je sve redom, pa i nas za šankom.
Ugasili radio, stišali pjevače, zagrlim ja momka ,pa mu očinski kažem:
Ovako ćemo:
Mi ćemo sad počastiti sve vas, ali nema više razbijanja, ni pjesme, jer susjedi će zvat’ policiju, a to nam ne treba.. Nego, kako se ti ono zoveš, Miroslav, jel’ tako? On klimne, ljuljajući se na nesigurnim nogama.
Vidiš, ti si Miroslav, gazdarica je Mira, a ja Damir, a ti nam stvaraš nered i nemir !? To stvarno nema smisla, nije li tako?
Čekaj, šta nis’ ti gazda ?
Ne, ja sam muž od gazde!(Obrt je glasio na Miru) .
Momku ništa nije bilo jasno, kako sad, muž od gazde, bem ti gramatiku, kontao je, a usput ga je prošla volja za raditi nevolje, pa smo ubrzo napravili fajrunt.
Policija je dolazila, bilo je to zadnje godine rada, ali iz drugog razloga.
Jedne subote banuli momci iz tamburaškog sastava „Kumovi“, taman se vraćali iz jedne pratnje, a kako su rekli, nisu se dovoljno ni nasvirali, a ni dovoljno popili. Ako bi mogli, daj da odsviramo koju, na terasi…
Zar je to neki problem?
Za pola sata sve puno u lokalu i vani !? Luks, Palajsa, Vlaho i Paganini svirali su kao da su na Dori ili Porinu, pa je „Cesarica“ poskakivala od pjesme i veselja!
Ono, kao u Bibliji kad piše : I vidje Gospod da je to dobro, pa pozove mnoštvo i iduće subote na veselje uz svirku i ples!
Susjedi nisu imali ništa protiv, ali konkurencija je, pa je jedne subote došla patrola i uljudno zamolila da manje bučimo, a i radnom vremenu je kraj, raziđite se da ne pišemo prijavu.
I, bi tako.
Međutim patrole su počele dolaziti sve ranije, pa sam ja već rutinski pružao osobnu iskaznicu policajcima, a kako su uglavnom dolazili isti plavci, znali su reći – sve znamo, samo reci , kako je ono ime oca…!?
Kako se s rogatim nije za bosti, odustali smo od koncertnih aktivnosti, ali ostala je lijepa uspomena , a s „Kumovima“ smo ostali u dobrim odnosima i rado se prisjetimo tih „udrigraund“ dana.
Zašto ja sanjam taj komad zemlje po kojemu sad ide prometnica koja od mosta Alessandrije vodi do Splitske ulice- zaista ne znam. Možda zato što „Cesarice“ fizički više nema, jer kad se gradila ta cesta, bageri su je zbrisali s lica zemlje…Kako je supruga bila vlasnica lokala, ta situacija dobro mi je došla da je malo bocnem. Jer često je tako da gdje ona prođe, za njom ne ostaje ni kamen na kamenu!?
Pitate se kako?
Počelo je još 1987. kad je konobarila „Kod Đafera“, a nekakva inspekcija zapela, pa srušila taj kiosk, na opću konsternaciju svih u gradu. U međuvremenu, dok „Đafer“ nije ponovo niknuo, prešla je raditi na Turanj „Kod Ciglara“. U listopadu ’91 od tog lokala nije ostala cigla na cigli, rasturilo “Ciglara“ i na koncu, držala „Cesaricu“, sad je tamo pješački prijelaz !? Dakle…
Kad malo bolje razmislim, još se ja dobro i držim na nogama nakon svih ovih 37 godina…
Ako počnem sanjati bagere, tek tada bi se trebao zabrinuti !
A do tad valja zapjevati :
Cilega života ja san tija samo nju…