‘Cijeli život tražim oca’

Ali, nije ni znao da uz suprugu Agatu, kćer i sina, ostavlja još jedan, netom začeti život. Osam mjeseci nakon toga rodio mu se drugi sin koji je upravo po ocu i dobio ime Ivan. A baš taj Ivan odlučio je s nama podijeliti priču o tome što se dogodilo njegovom ocu, ali i što je sve njegova obitelj svih ovih godina prolazila.

Nema goreg nego ne znati svoje korijene, ne upoznati roditelje i ne znati gdje su njihovi posmrtni ostaci. Nažalost, upravo to dogodilo se našem sugovorniku, Dugorešaninu koji sa 65 godina još uvijek traga za posmrtnim ostacima svog oca.

A priča počinje 1945. godine kad se iz Barilovića u Dugu Resu doselio njegov otac Ivan, zajedno s majkom Agatom, te sinom i kćeri. Ivan je bio općinski pisar i rizničar, a obitelj je smjestio u kuću tadašnjeg općinskog načelnika Brozovića u Dugoj Resi. Nije bio nikakav vojni časnik, niti stranački čovjek, već, kako kaže njegov sin, čovjek koji ne bi ni mrava zgazio.

Jednog dana u svibnju te godine, samo su došli i odveli oca. Bio je to strašan trenutak.

Rečeno im je da je otac odveden na ispitivanje, a supruga ga je još par dana pohodila u zatvoru u Vili. Jednog dana više ga nije bilo.

Njenom suprugu izgubio se svaki trag. Načula je tada da je pogubljen.

No, tijela nije bilo i započele su godine traganja i muke za ovu obitelj. Samohrana majka s troje djece bila je izložena stigmama, kritikama.

Naš sugovornik sjeća se trauma koje ostaju djetetu za cijeli život. – Uvijek su me pitali što ti je otac, što je bio, djeca partizana uvijek su imala prednost. Mi smo pak, kao obitelj, uvijek bili označeni, obilježeni, sjeća se Trgovčić.

Živjeli su teško, bez muža i oca. Trgovčić kaže kako se majka stalno preispitivala zašto su joj odveli supruga. Jednom je vidjela kako jedan suradnik partizana iz Belavića njenom suprugu daje pismo, pretpostavljala je da je tražio od njega da surađuje s njima, no do toga očito nije došlo.

Godine su prolazile, ni traga ni glasa od Ivana Trgovčića nije bilo. Nakon puno muka, obitelj je Ivana Trgovčića uspjela proglasiti mrtvim, a njegov sin Ivan, na grobnu ploču kad mu je sedamdesetih umrla majka, upisao je i očevo ime i dodao: Mjesto počinka – nepoznato.

Iako bez očeve potpore i uz tešku muku, naš sugovornik uspio se školovati, završiti fakultet, a sam kaže kako mu je bilo puno lakše kad je bio u Karlovcu i Zagrebu.
Tamo više nije imao stigmu koju je nosio iz Duge Rese. Kad je kasnije radio u Pamučnoj, sjeća se, sad već kroz suze, što mu je jedan direktor rekao o ocu i sudbini koja ga je zadesila.

Sjeća se i majčine priče dok je jedanput suprugu u Vilu nosila hranu. Susrela je tada ženu za koju je pomislila da je njenom suprugu nešto zamjerala. Naime, Trgovčić je jedno vrijeme obavljao ovrhe u naplati struje u Dugoj Resi i obilazio neplatiše. – Susrela je moju majku u Vili i rekla joj:- Došlo prase na korito.

Naš sugovornik ne zna tko mu je priveo oca.

Prije nekoliko mjeseci istražitelji ovog i sličnih zločina uzeli su DNK od našeg sugovornika i njegovog brata, kako bi se utvrdili posmrtni ostaci njihovog oca. Iako nikad nisu saznali gdje im je otac i suprug završio, misle da je pogubljen u šumi Vidanka u Dugoj Resi. Zasad nikakvog odgovora nema. Trgovčić se sjeća da su istražitelji s njim prvi puta razgovarali još pred 13 godina.

I dok ovakve vijesti otvaraju stare rane, Trgovčić je ipak i zadovoljan što je nešto uopće započelo po pitanju tih zločina poraća i nestanka desetaka tisuća ljudi. Svih godina pitao se što se dogodilo, no nailazio je na zid šutnje.

Tek prije nekoliko godina jedan mu je Dugorešanin rekao ime osobe za koju se smatralo da je napravila popis ljudi u Dugoj Resi koje je trebalo ubiti odmah po završetku rata. Crnogorske jedinice su bile u Dugoj Resi, no stanje na terenu mogao je znati samo netko domaći.

I dok čeka na bilo kakve vijesti ili pronalazak posmrtnih ostataka svog oca, Ivan Trgovčić danas ne krije koliko je sve to obilježilo njegov život. Uvijek drugačiji, uvijek se, kaže, na njega upiralo prstom, drugu se djecu gladilo, njega nazivalo pogrdnim nazivima.

I danas, kao čovjek s gotovo 66 godina želi istinu za svog oca, želi ga pronaći i dostojno sahraniti. I nije jedini jer ovakvih i sličnih sudbina ima još puno. A i da hoće, ne može zaboraviti križni put svog oca. Svoju obiteljsku kuću napravio je upravo na dijelu puta kojim su do Vidanke dolazili zarobljeni civili, pa vjeruje, i njegov otac.

Vjeruje u pravdu i nada joj se. Uhićenje Josipa Boljkovca u njemu je opet probudilo rane stare koliko je dug i njegov život.
Smeta mu kad istrage tih mučkih ubojstava povezuju s predizbornom kampanjom, ali i kad se za zločine poput ovog gdje je on ostao bez oca, kaže da to nisu.