Clay, Foreman, Fraiser ,Norton i Perava.

Bili su jaki, svi crne boje kože, svi svjetski prvaci u boksu i to u najjačoj kategoriji, zgrtali su opake svote dolara, nemilice ih trošili, kitili se pojasima, gubili ih, pa ponovo vraćali i tako kroz skoro tri desetljeća.
Cassius Clay, koji je nakon što su ga htjeli poslati u Vijatnam da tamo ¨kill a yellow man¨ kako bi to u hitu ¨Born in USA¨ rekao The Boss Spreengsten, promjenio vjeru i ime u Mohammad Ali, tri je puta postajao svjetski prvak, a najžešće borbe imao je s preostalom trojicom majstora – Joe Fraiserom. Georgom Foremanom i Kenom Nortonom.
Ovih dana posljednji od ta ¨4 Asa¨, bacio je životni ručnik u ring i preselio se na neko drugo mjesto. Da, gong je zadnji put udario za Georga Foremana koji je bio najmlađi od kolega.Rođen je 1949. a sklopio je oči ove 2025.
Svi su oni rođeni u četrdesetim godinama prošlog stoljeća i bez obzira na sve udarce u glavu, raznim Parkinssonima unatoč i karcinomoma solidno su poživjeli, jer očito je bilo i za boksačkih dana da su sazdani od jako čvrstog materijala.

Prvi je otišao Joe ¨Smokin¨ Fraiser 1944 – 2011, zatim Ken Norton 1943 – 2013, životni vijek Cassius alias Alija je od 1942 – 2016.
Fraiser je cijeli život pušio pa se nitko nije iznenadio kad ga je glave došao rak pluća, Norton se borio s moždanim udarima, Ali s Parkinsonom, a Foreman je umro okružen bližnjima, a zadnjih mjeseci kopnio je i bivao sve slabiji.

Međusobno su se pobjeđivali, borbe su imale karakter mitskih okršaja, a najduže je u ringu ostao George koji je nakon poraza u Kinshasi dugo tražio formu, da bi nekoliko puta odustajao, a onda se vratio i u 44. godini života osvojio titulu i tako postao najstariji prvak svijeta u boksu .Pravu lovu zgrnuo je prodajući električne roštilje, a jedno vrijeme tezgario je i kao propovjednik i motivator.
Valja istaći da su nakon boksačke karijere svi ostali u dobrim odnosima, a posebnu pažnju izazvao je okršaj u ringu Fraiserove i Alijeve kćeri početkom ovog stoljeća !?
Očevi su bili uz ring, a cure su se mlatile, kao i ćaće im nekad. Rezultat nije bitan, a ipak valja reći da je Laila Ali bila svjetska prvakinja, a boksom se bavila i jedna od Foremanovih kćeri…

Ja sam o njima na vrhuncu karijere znao puno, a bez obzira na nježne godine i gluhi sat prijenosa iz Las Vegasa ili New Yorka i Los Angelesa, od 1972 kad smo dobili prvi crno bijeli Riz-ov televizor, nije se propuštala ni jedna borba.
Moj deda Janko isto je volio boks, pa bih ja navio vuru u 3 i tiho ga otišao probuditi da zajedno gledamo te mečeve stoljeća.
To je bila prava avantura…Crno bijeli televizor, poslovično mutna slika, uz ring se pušilo, pa je sve bilo u magli. Deda je slabo vidio, a još manje čuo, pa bi pojačao ton, ali ja sam bio simultani prevoditelj i sukomentator legendarnom Draganu Nikitoviću koji je iz beogradskog studija svojim promuklim glasom prenosio mečeve.

Otprilike ovako su tekli naši dijalozi:
Damir, koji je Klej?
Ovaj u belim gaćama ,ima dve crte ?
A taj Mohamad Ali, kaj spiker veli?
To je Klej , promijenil je ime… Foreman ima isto bele gaće i jedno crto !?
A jebali jedan drugog, obadva crna, bele gaće, koji će znat koji je koji – zdvaja deda i sve je bliže ekranu, glasno stružući stolcem, pa je reakcija iz susjedne bakine sobe bila neminovna:
Ošte vi vragovi jedni potrnt taj televizor !? Jebali vas Klej i Parlov , nitko u iži nemre od vas dva spat!?
Muči, kaj te briga za nas…Odvraća deda koji iako je slabo čuo, bakina prigovaranja nepogrešivo je detektirao… Valjda muški obrambeni mehanizam.
Boks bi se zahuktao i potrajalo bi to, jer tad se borilo 15 rundi, a ja sam uživao dedi prenositi sve nokdaune, opisivati posječene arkade i znalački zaključiti tko bi mogao imati bodovnu prednost.
Ne jednom borba bi se odužila, pa su se već iz dvorišta čuli pijetlovi, a najgore po nas bilo je kad bi se mukanjem oglasila jedna od 6 krava, već bilo vrijeme za njihov prvi jutarnji obrok.
Uglavnom, kao gong u Las Vegasu zazvonio bi onaj odugački muuuuu Perave, Lisave. Bebe, Cifre,Šarenke i Cvetave. Kad bi zamukala jedna, odmah bi se, kao u uhodanom orkestru uključile i ostale, a to je baki bio signal za novo udaranje po zidu i galamu:
Jankulaaa, grom u te puknol, ajd u štalo ki ne čuješ da sve blejijo !!! Ti mali spremaj se u školo, opet će bit ¨ drugi red¨ iz matemotike ( tu je uglavnom bila u pravu).

Patnje su to bile jače od onih mladog Vertera, a potrajale su sve dok nisam otišao u vojsku.

Da nije lako biti seoski klipan koji voli biti u toku s događajima, a sve rasporede borbi saznao sam čitajući Sportske novosti i Tempo, dokaz je i situacija s jedinim okršajem kojeg smo mogli pratiti u normalno vrijeme, dakle oko 22 sata, a to je čuveni ¨Rumble in the jungle¨ meč iz Kinshase Ali- Foreman.
Nema navijanja sata, treba samo malo se vrzmat po kuhinji i kao učiti nešto, brzo će slika iz srca Afrike i borba koju čekamo mjesecima. Hoće, ali ne i za Jankulu i Damira i ostale koji su to čekali na području Vukmanića i okolice…
Bila je jesen i nitko nije računao s nekakvim nevremenom kakva donose ljetne oluje, ali baš nismo imali sreće…
Negdje oko Dnevnika počelo je jako puhati i kao po pravilu- nestalo je struje!?
Pas mater, jednoglasno smo deda ,ovaj put i tata s nama i ja prokomentirali mrak koji je nastupio.
Možda dojde…
Nije došla do podne idućeg dana.
Propade spektakl, kako ću sutra u autobus i u razred, a ne znam ishod meča stoljeća!? Pitao nekoliko učenika za koje sam vjerovao da su gledali, ako je na Turnju ili Logorištu bilo struje. Nula bodova, svi liježu s kokošima oko 9.
Da je Ali uspavao Foremana saznao sam tek u Dnevniku, navečer.

Spavaj mirno George, ima nas dosta koji te držimo u živom sjećanju.
Gonggg! Kraj priče.