Crno-bijelo u vlastitoj boji
‘Ajde da je jedan domaći tv serijal izazvao toliko reakcija, mišljenja, tumačenja povijesti, dobrih, ali i groznih kritika. ‘Crno bijeli svijet’, povratak nas analognih u naš mali svemir, gdje su nam se zvijezde ukazivale s magnetofonsko-kazetofonskih traka, ploča, i sve to u pucketavim i škripavim kino dvoranama, u koje su svjetski hitovi stizali s nekoliko godina, u najboljem slučaju nekoliko mjeseci zakašnjenja od svjetskih premijera.
Ni na kraj pameti nije mi secirati uradak ekipe, koja se evidentno potrudila oživjeti ta stabilizacijsko-redukcijska vremena, koja su donijela i val najboljeg u modernoj glazbi još od Dore Pejačević, sve do Ive Pogorelića i Davorina Bogovića… Godine u kojima sam sve to što se događalo ispred ‘Zvečke’ i ‘Saloona’, pozorno pratio iz svoje sobe, čitajući ‘Polet’ i odlično informirani beogradski ‘Đuboks’, a u rijetkim prilikama izleta u Zagreb od kolportera bih kupio ‘Studentski list’. Vrlo uvjerljivo (likom i spikom) prikazani Vrdoljak & Glavan svojim radio emisijama spajali su me izravno u novi val, koji je zapljusnuo zemlju samoupravljača i ratara, u koje sam i sam spadao. Moj se traktor naslušao ‘Idola’ i ‘Parafa’ tih godina…
U svojoj provincijskoj glavi imao sam slike svih kultnih mjesta, u kojima je tad život udarao ska ili new wawe ritam. ‘Kulušić’, ‘Lap’, ‘SC’ u mašti, vatrogasni domovi, Hrvatski dom i ‘Ritam mladih’ Miljenka Kesslera nadohvat ruke i uha… Imao sam plan, koji sam i sproveo u djelo: upisati bilo što u Zagrebu, pa makar i Višu uzaludnu (što se i dogodilo!), odslužiti vojsku pa osvojiti grad Dinama, Cibone i svih uzbuđenja koje noćni život velegrada donosi. Crno-bijeli svijet iz mašte obojio se već ujesen ’82., kad sam ujahao pod Sljeme, gladan i željan svega urbanoga i uzbudljivoga. Osjećao sam se kao onaj klinac, koji nekoliko godina uči teoriju iz ‘Playboja’, ‘Starta’ i iz priča starijih, a sad je našao curu koju voli i u praksu provodi svu usvojenu teoriju… ono ‘TIPSS’ – teorija i praksa samoupravnog socijalizma. Na užas moje mame, tek nakon mjesec dana obilaska svih koncerta, utakmica i znamenitosti urbane scene, obišao sam Kamenita vrata i Katedralu…
Nakon godinu dana ‘najeo sam se i napio’ svega što sam toliko želio pa počeo i sam raditi u kafiću gdje zalaze idoli mog djetinjstva, istina, uglavnom sportski, tek ponekad dečki iz ‘Boe’, koji su imali probe u obližnjoj kući svog bubnjara. Točio sam piće Zambati, Ćiri, Miljkoviću, Nikoli Plećašu, kasnijem restauratoru Jelačićeva spomenika Šelendiću itd. Kad sam se nauživao svih takvih ‘zagrebancija’, spakirao sam stvari u stojadina pa doma…
Ovo je moja priča o tom dobu. Svatko ima svoju, a autori serijala – svoju. Zato mi nije jasna ta količina pjene na ustima, novovalnih prvoboraca… Još će me netko pitati – ‘ej ti, di s’ ti bio ’81.?