CSI Majamio
Kakav horor, kakva strava i užas, vladali su Hrvatskom, tamo od 2003. do ‘Dana podvijenog repa’, kad je zloglasni dr. Ivo odstupio. Mislili smo da je samo razdužio Ured, predao Jadranki ključeve od sefa, bankovne šifre i zaporke, pokupio svoje satove, slike posuđene iz vlastite zbirke i otišao na ‘Malo vitra’. Ali, brus…
U poseban kombi s dvostrukim tovarnim prostorom navodno su iz podruma Banskih dvora utrpana dva samostrela, tri samokresa, ručni bacač, sanduk TNT-a, veća količina bojnih otrova, manja elektro stolica (dar Georga Busha), elektrošokeri, paketić smrtonosnih injekcija i zavidan arsenal ručnih bacača, ‘zolja’ te pištolja i pušaka s pripadajućim streljivom!? Sve to koristio je zloglasni Dr. Ivo, provodeći svoju strahovladu, koja je podrazumijevala savladavanje Vlade Šeksa, cijele Vlade, pa i svekolike javnosti.
Sve je počelo, podsjetimo se, političkom eutanazijom jednog drugog Doktora, koji se ni dan danas nije odvažio primirisati političkoj areni, već se bavi zalijevanjem deka na zgradama i dosadnom birokratskom prodajom stanova. Sve to otkrio je još jedan doktor, uvela ministarska ljubičica – dr. Ljubičić. Upitan za potpis na spornom ugovoru s Medicolom, bivši je ministar drhtavim glasom promucao: Ivo Sanader zaprijetio mi je smrću ako to ne učinim onako kako mi je naredio! Pa ti budi mangup i odbij šefa…
Kao što Ivić (herr Flick) dan danas osjeća posljedice strašnoga Ive, tako i usplahireni Neven pili dežurstva, mjeri tlak, kontrolira razinu leukocita u jetri i upozorava pacijente s oštećenim unutarnjim organima najpopularnijom terapijom: Manje pit’! Sretni su svi koji su susretali bivšeg premijera i izvukli živu glavu na ramenima! Samo uz mnogo sreće i taktiziranja izvukli su se neokrznuti iz njegovih smrtonosnih kliješta, ali i dan danas prepričavaju potresne zgode i nezgode…
Jednom je naredio da Jadranka pregleda nokte svim članovima Vlade, državnim tajnicima i administrativnom osoblju – svjedoči izvor iz Vlade koji je, iz razumljivih razloga, želio ostati anoniman. Rezultati su bili poražavajući… Tek kad se hodnicima pronijela vijest što to Potpredsjednica zapisuje u svoj notes, odnekud smo nabavili grickalicu, inače bi žrtava bilo još na desetke… Svi koji su imali neuredne nokte išli su kod Ive u kabinet na brifing. Iznutra su se čuli krici i zapomaganja. Čulo se do Kamenitih vrata, čovječe! Kažu da im je prste stavljao u mali ‘škripac’ ili ‘šerafštung’, koji je dobio kao suvenir od jednog izvoznika kome je sredio velik posao za Njemačku. Štipao im je prste sve dok u mukama ne bi obećali da će ubuduće paziti na nokte i higijenu i bit’ dobri i poslušni! Nekima su nokti poplavili pa pocrnjeli i na kraju otpali, ali nitko nije ni zucnuo o tome. Naučili su lekciju pa šutke dalje s rukama u džepovima, da ih ne bi netko nešto pitao u vezi noktiju. Da im je netko taman i priprijetio čupanjem nokta, riječ ne bi izustili. Znali su što ih čeka ako prekrše ‘Omertu don Ive(Giovannija)’. Prvom pošiljkom DHL-a dobili bi konjsku glavu ili akvarij s mrtvim ribicama. Zato je dr. Neven znao da mora potpisati taj prokleti ugovor.
I bi tako – vuk sit, a stetoskop za vratom, glava na ramenima… Čitajući potresno svjedočenje ex-ministra i sam se prestravih. Problijedio sam, srce mi je udaralo aritmično, grudi mi se nadimale kao omladincu što Titu predaje štafetu! Bože, kako sam bio blizu smrti! Tek sad sam toga svjestan. Neven mi je otvorio oči jer slijep sam hodao zemljom kraj (manje više) zdravih očiju. Smrt sam gledao u oči jednog prohladnog studenačkog dana 2007. Vodeći u Dugoj Resi predizborni skup ekipe u plavim šuškavcima, najavljivao sam govornike, tamburaše, a s nestrpljenjem se očekivao autobus kojim je stigao i On. Ekipa koja je ozvučavala događaj, predvidjela je da domaći govornici govore na mikrofone povezane kablom u pult, dok su za Najdražeg gosta predvidjeli bežični mikrofon – da se Gazda ne pati oko visine stalka i ostalih trica i kučina…
Sve je išlo po planu, a kad se Ivo, uz ovacije, popeo na pozornicu, pružih mu bežični i pouzdani ‘Shure’. Zla kob htjela je da mikrofon nije proradio kako valja pa je stalno prekidao i škripio. Otprilike je to zvučalo ovako: D…gi Du…šani! Drago mi je vi… u ov.. broj..! Shvativši da zvuči kao kazetofon koji guta kazetu, bijesno se okrenu prema meni jadnome i zasikće: Što je ovo? Oće l’ to radit’ il’ neće? Jedan, dva, jen’, dva… khhhh… Skočio sam kao hipnotiziran i skinuo s najbližeg stalka drugi mikrofon sa žicom, kad već ovaj be(živčani) ne radi. On me ošinuo pogledom pa nevoljko nastavio zboriti na mikrofon koji se ipak dobro čuo. Tada nisam shvaćao koliko sam bio blizu pogibelji… Čitajući o njegovom načinu rješavanja problema – mogao me natjerati da gurnem prste u ‘šteker’, da mu osobno glumim strujni krug dok on govori, ma svašta nešto… Ili šapnuti onoj ekipi s bubom u uhu na obrijanoj glavi da me utrpaju u teretni vagon kompozicije koja je upravo ulazila u obližnju stanicu i odvezu tamo ‘Gdje treba’. A oni tamo znaju ‘Što treba’. Obitelj bi me i dan danas bezuspješno tražila, misleći da su me oteli kakvi pirati ili me netko maznuo kamionom pa leš bacio u vrtače Zagore ili Biokova…
Nadam se da ekipa u Salzburgu zna kakvog ‘Hannibala Lectera’ drže iza rešetaka… Vrlo brzo moglo bi biti štofa za film ‘Kad Austrijanci utihnu’! Nakon ovih saznanja, teško da mirno spavaju svi oni koji su onako revnosno popisivali umjetnine u Kozarčevoj i odvozili ih pod ključ. Ako još nisu, vjerojatno su police životnog osiguranja otvorili svi koji su lakomisleno propjevali u Remetincu, svaljujući sve grijehe ovoga svijeta na bracu od don Sanadera. Lako je bilo uvaljivati u govna onog uglađenog gospodina, kozmopolita, europejca, poliglota, supruga povjesničarke umjetnosti… Sada, kad je otkriveno koliko je opasan taj tip i kako mu nije teško nekoga lišiti disanja… E , to je već malo veća frka! Znamo da se ‘Majamilo’ i da će ‘Si Es Aj’ imati puno posla i da to vjerojatno neće postati ‘Zaboravljeni slučaj’. Nekome meso, a nekome ‘Kosti’. Čeka se ‘Masterchef’ iz Mozartova grada…