Čukni vo drvo

Uvijek kad čitam o proročanstvima, koja su poslovično katastrofična i s crnim scenarijem koji neminovno vodi u propast Zemlje i zemljaka, odmahnem rukom i zaboravim sve istog trenutka. Od Nostradamusa pa do babe Milke iz Kladuše, svi se proroci slažu u jednom – ne bu’ dobro.

Iako u gatanje iz kave, graha, dlana, rukopisa, kako rekoh, ne vjerujem, ipak sam pročačkao po memoriji i pokušao se sjetiti jesu li ti proroci predvidjeli plinsku krizu baš na početku trećeg milenija ili je taj usud upakiran u kakvu mudru misao bradatih vizionara pa je mi na vrijeme nismo shvatili i osigurali alternativne izvore bezbojne tekućine.

Što jes’ – jes’, situacija je, najblaže rečeno, da se stručno izrazim – zajebana. Rusi i Ukrajinci priredili igrokaz, pipu zatvorili, Europa se smrzava, a car Putin i ona ‘pleteničarka’ guze griju i briga ih što Mađarska nema more, a odnedavno ni plina. Još ih je manje briga za nekakve lajbeke na Balkanu. Bosanci su naučeni na takav ‘kijamet’, a Srbija se uglavnom grije na drva pa čemu panika… Istina, proizvodnja trpi, gomilaju se gubici, radnici gube posao, a grijanje na struju luksuz je koji je teško prakticirati na duži rok. Znači, gube svi, a gradska populacija izbora nema. Ili plin ili struja. Iako me ne bi iznenadilo da netko maštovit u zagrebačku ‘Mamuticu’, ili slično betonsko zdanje, ne unese peć na drva pa isturi cijev dimnjaka kroz balkon i loži da se familija ne smrzne…

Zato je seoskom življu lako. Ako svi načini grijanja odu k vragu – drva su uvijek džoker iz rukava. Nisam još čuo da je netko išao rušiti dimnjak, kad su modernizirali način zagrijavanja kuće. Nikad se ne zna, govorile bi uvijek zabrinute bake, poslovično sumnjičave u sve, osim u drva. Zato, da ne drvim dalje – drva iber ales! Tek sada vidim koliko je istine bilo u prošlogodišnjem nazivu akcije i prezentacije proizvoda od drva karlovačke Šumarije – ‘Drvo je prvo’! Oni su na ‘Danima piva’, pokraj šatora obrtnika, istovarili tri hrastove i bukove klade, a unutar ‘čadora’ prezentirali što se sve od drva može učiniti i kako.

Drvo, ne samo da je prvo (sumnjam da su Adam i Eva u Edenu imali spojen plin), već i vječno. Iako se drvo često koristi u kojekakvim kontekstima, popularnost mu svakodnevno raste. Ne znam čemu izrazi ‘Pijan k’o drvo’. Pa ‘Što si se ukipio k’o drvena Marija’, ‘Odrvenio sam od straha’, ‘Sjedi drvo na drvo’ – za lijene učenike. Onda ‘Čuva drvo, čeka zeca’, ‘Drvo se na drvo naslanja, čovjek na čovjeka’, ‘Drvo bez grane i čovjek bez mane – to ne postoji’, itd.

Takozvanom ‘malom čovjeku’, koji se, dakle, grije na drva, ovih je dana ipak najveća satisfakcija to što mu se živo fućka za Medvedeva, Timošenkicu, ‘Jozu Barozu’ i LNG terminale, Gadafijev plin i sve druge trice i kučine oko čega se glavonje spore, a proleteri svih zemalja drhte pod dekicom zajedno s proleterkama. Treba malo dobre volje, ‘Štilovka’, dvojac bez kormilara s ‘banzekom’, pet litara mješavine, lancol ulje i ‘litra i voda’. To je recept za punu drvarnicu, tople noge i zdrav život. Dimnjačar, mlad ili star, jednom godišnje – i to je to! ‘Malo mi za sriću triba’ – pjeva Doris. Uglavnom to su: ‘Svakog dana komadić mesa, krušna mrva, malo ljubavi i… dobra drva’!

Koliko su drva bila važna, pogotovo u ratno vrijeme, svjedoči jedna priča iz opkoljenog Sarajeva. Posljednje ratne zime, u gradu Safeta Sušića, Asima Ferhatovića, Josipa Katalinskog, Milića Vukašinovića i mnogih drugih znanih i neznanih Sarajlija, vladala je kronična nestašica ogrijeva. Najprije su stradale knjige, otpad iz šupa i podruma, sitni namještaj pa, na koncu, stolovi i ormari, parket, brodski pod – ma, sve što gori. Kad nisu tukli snajperi i granate orale asfalt, istrčavalo se van pa ručnim pilama rušilo drvorede, kidalo drvene ograde… Uglavnom, da je tih dana u Sarajevu izraslo biblijsko drvo sa zmijom i jabukom u krošnji, vjerojatno bi bilo riješeno u roku odmah.

Tako se jednog dana, za vrijeme varljivog primirja, jedan stariji čovjek vraćao kući od prijatelja, koji je nekako nabavio bocu ‘Zvečevo’ konjaka pa su natezali iz flaše, dok se nije ukazalo dno. Flašom su gađali dosadnu mačku pa se rastali, da prika stigne kući dok je dana… I tako čovo bauljao pustim ulicama, nije mu bilo dobro pa se u jednom trenutku oslonio na jedno drvo koje je bilo na brisanom prostoru, potpuno pod vatrenom kontrolom ‘Dabićevih pacijenata’. Stoji on tako pijan i bez ikakvih briga grli drvo. Iz polumraka istrčaše dvojica momaka s ručnom pilom i sjekirom u rukama i zapute se prema čovjeku što grli drvo pa ga oprezno, ispod glasa, upitaše:
– Izvin’te, je’l to vaše drvo?