Cvrčak u H-molu

Ako Bog da sreće, malo zdravlja, da poživim toliko da dočekam unučad. Lako mogu zamisliti kako će to izgledati. Evo:

Sjedim na terasi, češkam se po petodnevnoj sijedoj bradi, čitam stare novine, npr. stoti broj “Ðuboksa” iz davne ´79. Iz zvučnika prastare glazbene linije, svojim ugodnim glasom pjeva Zoran Predin, pijuckam domaće crno vino, iako mi je doktor tako nešto najstrože zabranio, a ptice pjevaju neumorno… Sa sladoledom u ručicama, dojuri manja četa dječurlije, a među njima i moja unučad…
– Deda, kaj to čitaš? -pitaju radoznalo.
– Malo starih novina, ove nove me živciraju. Ajd´ dobro da su došli, taman da malo ustanem i protegnem bolna leđa.
– A jel´piše kaj o životinjama? – pitaju mala usta.
– Ne, to je muzički časopis.
– E, deda, ´ajd nam reci nešto o životinjama, ti to sigurno znaš! – zbore malci.
– O životinjama? – skidam naočale i trljam posustale oči…
– Da. Evo, učili smo da su guske spasile Rim, da je Hanibal na slonovima pokoravao Europu, da je Atila na konjima haračio, da je Trojanski konj presudio u onom ratu, da je pas spasio Tita, da je zmija ubila Kleopatru, da su pijetlovima gađali Turce u Podravini itd, itd.
– Da, i? – ja još ne kontam što ova načitana djeca hoće od mene, starog i senilnog…
– Pa koja je životinja bila glavna kad si ti, deda, bio mlad? Koja je, na primjer, spasila Hrvatsku od zla i nesreće?

Hm. Zamislim se, gruntam, prebacujem po memoriji “vamo pa tamo”, a onda se u zbor ptica pjevica, koje su potpomognute kukavicom upravo izvodile predvečernju simfoniju, ubaci – cvrčak!
– Cvrčak! – dreknuo sam, kao Vuco u najboljim danima!
– Deda, nisi više na Radiju, nemoj zezat´, kakav sad cvrčak – čude se klinci…

I tada sam ja njima ispričao uzbudljivu priču o ratu, o Oluji, o transkriptima, o snimkama, Haagu, Gotovini, Carli i cvrčcima na snimci. Eksperti su utvrdili da je izostanak cvrčkove pjesme na inkriminiranom dijelu vrpce značio samo jedno – da je netko prčkao po snimci i dosnimio ono što mu paše! I tako je jedan obični sićušni cvrčak sprao ljagu s osoba koje su bile optužene za sve i svašta. Ono što su započeli topovi od 120, 150 i 203 milimetra, uspješno je okončala mala grupica raspjevanih cvrčaka, koji su taman izvodili preludij u H-molu te vruće Brijunske večeri, krajem 20. stoljeća. Da ne bi bilo zabune, konzultirani su i pravi cvrčkolozi, koji su ustvrdili…Copy-Paste:
Biologinja Vlatka Mičetić s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu objasnila je da su “cvrčci specifični kukci koji imaju mogućnost cvrčati, odnosno spolno komunicirati neprestano čak deset sati”.
– Mužjaci, ako se umore, naprave pauzu i zatim nastave. Koliko su te stanke duge, nemoguće je znati – rekla je Mičetić.
Osim kad se odmaraju, oni prestaju “pjevati” i u slučajevima kad percipiraju neku opasnost. Kako su ljetne sunčeve zrake neophodne za cvrčka, padne li temperatura ispod 25 stupnjeva, kukac nema dovoljno energije za cvrčanje. Dodala je da glasanje ovisi od vrste do vrste.

Evo,djeco. Tako je to bilo. Grb naše zemlje morao bi naći mjesta i za cvrčka, među svim onim kozama i ostalom divljači, jel´ tako?
– Tako je, deda! – povikaše svi u zboru.
Taman je Predin okončao priču o Praslovanu pa sam ja iskoristio trenutak tišine da podučim mlade snage jednoj korisnoj i lijepoj pjesmi. Ajmo sad svi u zboru:

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb
Podne je. Kao voda tišinom razl´jeva se.
Sunčani ditiramb.

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
“Zemniče, ja sam himna što broji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
…Izađi ! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, ne travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.
…Izađi – ti, koj` niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.