Dado u programu od ponedjeljka 13. ožujka: Ovo je moje Valentinovo. Neki su me već pokopali, ali ja sam nošen krilima publike, ajmoooo

Od ponedjeljka 13. ožujka u 6 sati pred mikrofon našeg radija vraća se Damir Valent Dado.

Nakon tromjesečnog oporavka zbog moždanog udara, Dado se vraća još “mlađi i tanji”, a i duhovitiji.
Tim je povodom napisao i povratnički tekst odnosno kolumnu, a svoj povratak opisao kao novo Valentinovo.

92 dana

Stara dobra, kako Jubito tvrdi, ‘krajiška’ pjesma – ’72 dana’, koju je prvi na singl ploču u 60-tim godinama prošlog stoljeća snimio maestralni Nedjeljko Bilkić, ovih mi se dana mota nedirnutim dijelovima mozga. Razlog – da je stari Krajišnik, koji je brojao dane svoje tuge i žalosti, a zaustavio se na brojci – 72, još dvadesetak dana patio, pogodio bi moju muku – u dan!?

Početni stih kaže: ’72 dana na mom srcu leži rana… Nije rana od bolesti, već od tuge i žalosti…’. Kako ne postoji gradonačelnik koji bi mi zabranio da vrtim narodnjake u svojoj glavi, ja sam privatizirao ovaj krajiški blues, pa uz povećanje uloga na 92 dana, zavapim da je moja muka baš od bolesti, a svo to vrijeme borio sam se protiv osjećaja tuge i žalosti. Legitimno.

Kad te, kako komšije kažu, ‘patosira’ i izbaci iz stroja jedan sitni ugrušak, pa te odvoji od najmilijih, ali i od posla i to najduže od kad znam za sebe, onda treba puno snage za ostati normalan. Ili postati normalan, ako se uhvatimo za kraj jinglea kojim se najavljivao moj come back pred mikrofon… Nakon ove prisilne ‘menepauze’, silno me raduje povratak na posao, jer ako sam samo slutio koliko ljudi svoj početak dana teško može zamisliti bez mog glasa u pozadini, sad sam se uvjerio da ih je baš puno i da im je ovaj post pao jako teško na želudac.

Hvala svima

Od prvog teksta na RM portalu, gdje se slušateljima kazalo da me hospitaliziralo, preko one moje ‘Poslanice’ iz Zagorja, a osobito nakon serije tekstova u kojima sam pokušao na svoj način objasniti zabrinutom puku što me snašlo, reakcije ljudi bile su, u ovo doba kad se ‘komentira’ sve s dozom zloće i omalovažavanjem svega i svakoga, jednostavno – neponovljivo dobre, s takvom dozom dobrote i podrške, da bi, da je takvo što doživio Lazar, onomad, i bez Kristove intervencije ustao iz groba, da ne bi ja progovorio, prohodao i naučio ruku da podigne mikrofon i ljudima konačno uživo kaže – dobro jutro! Oskari se dijele ovih dana i zahvaljuje svemu i svakome, pa je meni preostalo još jedino svima koji su brinuli i davali mi snage, liječili me, reći ono veliko i toplo – Hvalaaaaaa & Falaaaaaaa!

Neki me već pokopali, drugi su rekli “niš od mene”

Izdvojit ću dvije reakcije koje su mi prepričali ovih dana, a koje su me baš nasmijale, iako mi se po njima gadno pisalo. Grupica žena, koja je čekala kombi s kruhom na cesti, udarila je raspravu na temu ‘zakaj Dadota ni u oglasima‘… Jedna je rekla da ga je srce strefilo, druga je dodala i da je šlagiran, idući dan taj ‘konzilij’ doznao je da sam ostal nepokretan, da niš’ od mene, al’ da ću nekako ostat’ živ!? Na Jelašima sam bio još gore sreće… Tamo je jedna baka, koja dost’ slabo vidi, a nikako dočekat’ mrenu operirat, čitala one obavijesti o ukopima, a usput je i na radio čula, a ne čuje baš najbolje, još od rata kad je granata pogodila njezinu štalu, da će popodne bit pokopan 59-godišnji Damir, prezime je bilo nešto na V., odmah je alarmirala svoje ukućane i počela me oplakivati… Dobar je bil’, šteta ga je, kol’ke nam je prasce u oglasima prodal, a i malemu je našal iskaznicu od autobusa… Ukućani, znajući da baka baš nije pouzdan medij, pitali gdje i kada je sprovod, a ona veli na sv. Doroteji, da čudno kako nije na Vukmaniću. Pogledaju oni ipak na portal Zelenila pa vide kako me baka živoga pokopala, naime, radilo se o drugom Damiru slične dobi…

Zato je povratak među žive i zaposlene meni veliki praznik. Pravo Valentinovo. Uz ljubav prema onome čime se bavim i uveseljavam ljude, tu je opet igra slova: Valent i novo doba. Doslovno. Pun snage i samouvjerenosti, nošen krilima publike koja me držala ‘iznad vode’ svih devedeset i dva dana, naravno, i obitelji koja je najviše propatila, valja mi skupiti ekipu, dakle Damira, Dadota, Valenta i sebe, pružiti si ruke kao sportaši nakon time outa, pa gromko kliknuti: Iznad svih – Mrežnica!!! Aaaaaajmo!