Dan ljubezni
Neki dan u Karlovcu bio je ‘Dan ljubaznosti u prometu’. Oni ‘vrapčići’ u bijelom, jedinica prometne mladeži, motrili su kod najfrekventnijih pješačkih prijelaza kako se vozači ponašaju prema pješacima namjernicima. Dobri će dobiti pohvalu, a loši, ovaj puta, ništa. Nije loša namjera, ali kao i obično, stvarnost je nešto brutalnija, opakija. Ponukan akcijom, jedan moj kolega po mikrofonu, koji je dobar komad života proveo u Zagrebu, izjadao mi se na ramenu, kao da je znao da mi treba friška tema za (o)blog, a da nije politika ili nogomet…
Veli on ‘vako: Neki me dan kaznili u Meštrovićevoj jer nisam kao propustio pješakinju na prijelazu. Vozim se jedno 30 na sat, skroz desnom trakom, i vidim da starija gospođa namjerava kročiti na pješački. Ali, ono, bi – ne bi… Kao da staje na led ili na žeravicu… Cekeri u rukama, rubac joj pao na oči, i krene ona, polako, pa šta bude… Ja se mirno vozim, babu zaboravio, kad u retrovizoru policijska Škoda s upaljenim rotirajućim svjetlima. Bože, tko je sad zajeb’o stvar ovako rano ujutro, pomislim?! Prođem semafor u Senjskoj, oni sad i blicaju iza mene, a momak mi pokazuje rukom da stanem u kraj. Valjda mi je tablica ispala ili mi štop svjetlo ne dela… Kaj bi me zaustavljali!?
Stanem ja, momak veli da što imam reći na nepropuštanje pješakinje kod VTŠ-a… Probam se našalit’, pa kažem da gospođa vjerojatno još sada prelazi preko ceste, jer je kročila na zebru brzinom sporijeg puža… I ne smatram da sam je bilo čime ugrozio… Ne radi se o ugrožavanju, nego o oduzimanju prednosti, točka ova, stavak onaj, pametuje mladac i već nabraja mogućnosti plaćanja ovog bestijalnog čina. Petsto kuna odmah ili dvjestopedeset u roku tri dana, uplatnicom… Kako sad? Ako platim odmah – pet stoja, a na odgodu popust? Kaj ne bi trebalo bit’ obrnuto!? Ne znam, veli mali plavi, takav je zakon. Ako plaćate u roku tri dana, dužni ste u policiju donijeti potvrdu plaćanja. Pa skenirat ću je i poslat mailom, kaj trebam još i vašeg dušebrižnika zvat’, da me griješnog ispovijedi i da mi još 5 Očenaša za pokoru, uz novčanu kaznu… Odlučite se, hladno će lovac na prometne krokodile. Ej, kaj ne bi mogla kakva opomena…!? Nisam kažnjen već pet godina za ništa, a u 35 godina koliko vozim, platio sam valjda tri i pol kazne, uglavnom gluposti… Nema gluposti u prometu, gospodine! Danas je akcija i šef je naredio da se svi prekršitelji novčano kazne! A jebem ti felgu rđavu… Ajd’, piši to i pozdravi šefa!
A ono što me još jako zasmetalo – cijelo vrijeme dok ja stojim kraj auta, na policijskom vozilu rade rotirke na krovu!? Kako me pola grada poznaje, svako malo netko potrubi, drugi mašu, jedni vrte glavom, treći pokazuju prstom, ono – joj, joj, a ostali se smiju u stilu – a jesi dolijala maco!? Kao da sam im bježao kroz grad pa me sad ščepaše i privedoše pravdi… Ovako, posran stojim, kao zadnji diler ili nasilnik, koji je malo prije razvalio kafanu ili vrijeđao i omalovažavao službenu osobu… Ili nešti već… Dok jedan u autu piše kaznu i ‘fiskalizira’ račun, zamolim ovog starijeg da ugase ta svjetla, nije lijepo ni ugodno. Samo me je umorno pogledao i teško uzdahnuo… Bilo mi ih malo žao… Jebate led, nikad ja ne bi mogao radit’ tako nešto. Ako već ne zabavljam ljude, kako ih kažnjavat’ i zamjerat’ im se!? Bem ti službu i propise… Ne’ko mora i to, fala Bogu, ima ih koje treba opalit’ i po džepu i po još koječemu… Al’ ovako picajzlirat’ je baš kokošarenje… Dometnu frend moj kako je bio u problemima kad se iz Zagreba vratio u Karlovac. Kaže da se tamo ne surla na pješački kako se kome digne, jer ne staje se kao tu. Pet puta pogledaju ima li kakav jureći purger, prije nego krenu tamo gdje nema semafora… A ovdje, kume…!? Ide se k’o na pašu! Prelazi se na hop, juri se biciklom, štroca se po semaforima i prelazi se gdje ‘ko želi i gdje mu ćeif! A vozači koče i staju… Dok sam se naučio takvom stanju i običajima, bar desetak ljudi jedva je izvuklo živu glavu, priča potresen, ne prestajući gristi nokte…
Složim se s njim pa ljubazno pozovemo konobaricu. Ipak je ‘dan ljubezni’ danas…