Radio Mrežnica

Dan ponosa i slave

Postoje dani u životu čovjeka, jednako kao i države koji su posebni, jedinstveni i jednostavno – nezaboravni. Malo ih je, ali kad se približi taj datum, onda uspomene i ona neobjašnjiva ugoda ponovo struje mozgom .

15. siječnja 1992. Srijeda s hladnim jutrom, puhali smo u šake na jutarnjem postrojavanju u dvorištu Ivine kuće na Orlovcu, čekajući doručak i topli čaj. Zapovjednik Dragec rekao je da bi danas mogao biti važan dan, jer postoji mogućnost da nas još poneka država prizna, nakon onih prvih mačića ( Slovenija, Ukrajina, Njemačka, Island, Vatikan, Baltičke države…) koje je svijet „bacio u vodu“, a agresor nije stao s napadima sve do Sarajevskog primirja, koje se za divno čudo , ipak zapelcalo nekako. Tog 3. siječnja predvečer još su ispucali su sve granate što su imali u cijevima i u 18 h nastupila je neobična tišina.

U takvoj tišini dočekali smo i tu srijedu koja je nakon hladnog jutra donijela prekrasan sunčan dan. Nakon jutarnjih rituala i „otaščavanja“ iz gepeka Poloneza kojeg je vozio naš neslužbeni logističar Zrno, malo se čistilo oružje, časnici su otišli u Karlovac na brifing, vojska u dućan i kod Vukelje po još logistike. Meni je kao dežurnom vezisti rečeno da pratim sve što se zbiva, uključujući i tv program, da budemo u toku.

Nešto je lebdjelo u zraku, pa čak ni dežurni erotoman Lonac nije tražio da ugasim te dosadne vijesti i u video gurnem pornić , što je postala zanimacija u duge dane bez pucanja i uzbuna.

Vijesti , one protokolarne idu svaki sat, poneko javljanje reportera s crte bojišnice koja svuda miruje , malo slika iz Bruxellesa , Bonna, a onda je oko 11 sati počelo!

Na ekranu se pojavio naš Banijanac Mladen Stubljar sa svojom legendarnom leptir mašnom i najavio da će uskoro zemlje tadašnje EEZ objaviti „svoje korake“ spram Hrvatske i Slovenije, dvjema odmetnutim republikama tada već de facto pokojne SFRJ. Taj dan bio je i de jure proglašavanje kliničke smrti federacije.

Pojačao sam ton na starom EI televizoru, kao da sviraju Stonesi i ne želeći propustiti ništa u bilježnicu sam prepisivao imena država koje su nam priznale neovisnost !

Sve države EEZ !!! Jeeeeee !

Vrlo brzo ekran je postao pretijesan, pa je realizator na Prisavlju morao skrolati taj toliko očekivani spisak zemalja koje su legalizirale našu mladu izranjavanu državu !

Već do ručka imali smo cijelu Europsku ekonomsku zajednicu, a nakon jela kojeg od veselja nismo baš nešto pojeli, do mraka još su se na ekranu naslagale Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska!

Ekipa je na dvorištu slavila, a ja sam kao dvorski glasnik istrčavao iz podruma s novim informacijama…Imam dojam da je za svaku zemlju stradalo pola gajbe piva, a ubrzo je počelo i pucanje! U zrak naravno. U to nebo na kojem je s prvim mrakom zasjalo 12 europskih zvjezdica a veselo su im se pridružile naša i slovenska , kao i sve druge čija smo imena izgovarali s toliko zahvalnosti, da je čak i onaj „danke Deutschland“ zazvučao kao šuplja fraza.

E, to je baš bila iskonska sreća ! Osjetio sam to kasnije kad su mi se rađala djeca – ono kad telefoniraš u rodilište, a oni ti priopće sretne novosti, tako da nakon prvotnog šoka skačeš u zrak više od Blanke i Bubke !?

Značilo je to , ako ne kraj rata, onda bar velika diplomatska pobjeda koja pokazuje kako će sve to završiti.

Najčešće ime na usnama bilo je – Hans Dietrich Gensher ! Njemački ino ministar koji je najjače potegao za našu stvar. Čovjek profesorsko znanstveničkog lica, po kome je i jedna linija Mercedesa dobila ime, meni je djelovao kao dobar ujak koji je pomogao nećacima u nevolji, a da baš i nije morao tako…Uvijek sam se slatko nasmijao kad bi s druge strane na vezi stigla najsočnija psovka upućena nama: Jeba te Genšer!

Na našem lokalnom planu sva tekućina je planula, pa je gazda Iva, koji je radio u Robnim terminalima upalio auto i zaputio se u nabavu. Ubrzo su nam došli veseli, ali i jako žedni Zagorci smješteni par kuća dalje s molbom:

Dajte posudite koju litricu, se bumo vam vrnuli kad plaća dojde..Slabe smo se pripremili, a dime bumo tek za vikenda išli..

Opet je Zrno zagrabio u crni fond iz gepeka Poloneza, Bože moj, nema smisla da nam Zagorci budu tak žedni, a tak lepo priznati, kak i mi sami!

Pucalo se i veselilo, dok je bilo snage.. U toplom podrumu pratili smo i onaj spontani skup u centru Zagreba i bili baš ponosni i sretni. Netko je dometnuo ,da je vazda namrgođeni Franjo tu večer djelovao iskonski sretno unatoč onom „Nike osmijehu“ i državnički ukočenoj retorici!?

Da, to je taj Dan ponosa i slave.

Tu večer riječi poput : pretvorba, privatizacija, stranke, stega, korupcija i sve one koje su postale prve pratilje naše nove Miss nisu bile ni u primislima nas sretnih običnih ljudi, koji su upravo dobili prvu peticu iz predmeta : Stvaranje i čuvanje Domovine.

Danas, iz ove perspektive to mi je izgledalo ovako:

Izbori, referendum, odluka o samostalnosti spadaju u rođenje Domovine.

Rat je bio skup svih onih dojenačkih i dječjih bolesti, uključujući mums i mandule.

Priznanje 15. 1. je bila – Prva pričest.

Ulazak u UN i druge integracije, Bljesak, Oluja, Dayton – Krizma, a onda smo Lijepu našu udali za EU. Svadba je bila 2013, nakon dosta nagovaranja mladoženje, a naročito nam je probleme stvarala nesuđena svekrva Carla ganjajući Antu od Bibinja i Trogira do Kanarskih otoka…

Od svega toga, meni je ostala samo nesputana i čista sreća i bezgranična količina nade da je to još jedan korak prema cilju, a to je bio povratak doma u okupirani Vukmanić i zagrljaj s mamom, bakama i dedom koji su sve vrijeme rata ostali tamo.

Kasnije mi je mama rekla, da je toga dana i moj pas Rot, nekako veselo lajao i jurio po selu, pa je ionako živčane okupatore natjerao da ga pokušaju pogoditi rafalom!?

Međutim, taj dan nije bio dan za umiranje..

Živjela nam Lijepa naša!

Portal Radio-Mrežnica unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više na Prihvati Čitaj više