Do nje se ovih dana ne može doći osim ako se ne krene na put dugačak oko 2 kilometra i to kroz snijeg gdjegod dubok skoro metar. Naravno, pješice.
Jana, kako je svi zovu, vitalna 81-godišnjakinja odsječena je od svijeta jer do njene kućice vodi seoski put koji je zadnji puta očišćen početkom siječnja. Otada je snijeg žestoko padao, no "njen" put ralica ne može očistiti. Prestrmo je čak i za mehanizaciju. Zato je osuđena na život u samoći i pravoj "snježnoj" izolaciji. Prošle jeseni umro joj je i pas Lari koji je s njom bio 16 godina i uspješno joj čuvao kuću. Ovu dugu i bijelu zimu sad provodi samo s mačkom.
Kako mi je samoj? Lipo, molim se Bogu
– Kad su rekli da će bit’ jaka zima, rekla sam dici: – Donesite mi mlika i tako je i bilo. Ničega mi ne fali, strah me ni, a fala Bogu da sam još pokretna. Kad ju pitamo kako živi sama, odgovara: – Lipo, molim se Bogu.. i tako.
Kaže kako je djeca redovito posjećuju i pomažu joj, pa su joj čak i nudili da dođe k njima, ali ona iz svog sela ne želi. ‘Meni je najlipše ovde..’ Ali, da je znala kakav će snijeg zapasti, kaže da bi ipak prošla, ne zbog sebe, već zbog sina i kćeri koji o njoj duboko brinu, pa da se manje muče brinući oko nje. Koliko voli ovaj dio Maletića svjedoči i pjesma koju je napisala svom selu. Dok mogu, bit ću na svom, veli.
No, ovakvog "sniga" kao ove godine, već nije bilo dugo, pripovijeda nam. Sjeća se snjegova kad je bila mlada i zaleđene Dobre preko koje su iz Jarčeg Polja išli prema Dugoj Resi. Ona je čak 10 godina pješačila tim putem svakodnevno. Danas ju noge ipak slabije služe, jedna je jače boli, jedna slabije. Zato niti ne izlazi iz svoje kuće, osim malo na "ganak" gdje nas je i dočekala.
Jana Grubešić na žalost, nije jedina koja ovako živi, osobito na netretićkom području. Sela su ovdje sve pustija, sve je manje ljudi, mladi su davno odselili, a stari polako umiru. Ali, i tu Jana zamijećuje nešto zanimljivo. Ostaju, kako kaže, "same babe", muški im umiru prije. Sjeća se odmah i kako je njena susjeda iz sela stradala prije nekih petnaestak godina, upravo po ovakvom snijegu kao što je sada. ‘Išla je nahraniti pipice i pala, tražili su je dugo, a ona je jadna glavom udarila i pala u debel snig".
Jana pak već dvije godine ne pješači duže, pa ni u crkvu. Ide kad je odvezu i sretna je i s time. Dosadno joj nije. – Projdem van, malo duže ležim, nemam obaveza, a sad je kad je ovako isto mi nije dosadno. Najviše molim Boga, otkriva nam, a na naše pitanje je li On njoj nešto odgovara, kaže: – Da, i kaže mi da se ne bojim.
Znaju zalutati u selo pa se čude kako je lijepo
Jučer je "blokadu" do Janinog sela probio susjed, danas smo pak mi. Dodaje da često u selo, osobito na proljeće i ljeto dođu ljudi, najčešće zalutaju, ali dođu i mladi koji u sa starine otišli u grad. Svi su oduševljeni prirodom i mirom, cvijećem u proljeće, voćem na jesen, a oni koji tu i prespavaju tvrde da nigdje bolje nisu spavali nego ovdje. A kad nema ljudi, onda u zimi dođu srne. Stalno su ovih dana blizu njene kuće jer je i njima snijeg predubok. Bio je i medvjed, a znao je doći i čagalj.
‘Zlatna moja dica koja mi pomažu, ali ja neću sa svog grunta’
Život na selu daje i onu dozu smirenosti i mudrosti, a kad se tome pridodaju i godine koje Jana ima, onda je formula za doživjeti starost jasna – Sjećaj se dobrih stvari, a znaj da u životu proživiš i loše. Vrijedno je radila u Pamučnoj, dolazila doma, brinula o djeci, nastojala da im ništa ne nedostaje. Sretna je što nije na "teret" djeci i samo se nada da joj penziju ne ukinu. A dane osim u molitvi, provodi i u pisanju pjesama. Inspiracija joj najviše dolazi noću, no ako brzo ne zapiše stihove, do ujutro ih zaboravi. Tako je i nastala pjesma o selu u kojem živi.
Prije smo svi pjevali, najradije "samice"…
A kad se sjeća, onda su to najradije sjećanja na djetinjstvo i brojnu obitelj. Njih je bilo devet braće i sestara, šalili su se, zabavljali, pjevali. Kod današnjih mladih to ne primjećuje. – Neće ni pozdravit’, ni odgovorit’ na pitanje, mi tako nismo živili…
Sjeća se i kako se prije orila pjesma, ali s usana, "uživo". Nije bilo tehnike, radija, pjevali su "samice"…”Ooj, imam dragog kakvog ni’ko nema, ooohoj, sitno gleda, rek’o bi da drijema..’
Danas je Jana "samica". Sama živi u "svom" selu do kojeg, barem u ovim uvjetima, teško se dolazi. No, ona ne plače nad svojom sudbinom. Sretna je što je na svome i nikome na teret, zahvalna Bogu na životu, ali i tome što hoda. I to je formula sretnog života s 81 godinom.