Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    6C° Karlovac

  • weather-image

    6C° Duga Resa

  • weather-image

    10C° Ogulin

  • weather-image

    5C° Ozalj

  • weather-image

    7C° Slunj

Život NIJE VRTIĆ SANATORIJ Podijeli

Dobri duh dugoreških vrtića Zvonko odlazi u mirovinu: Spustio sam se na dječju razinu. Predivno je kad me klinci pozdravljaju i mašu na cesti

Prije 40 godina stigao je u vrtić u Kasar i odmah mislio pobjeći. Srećom za dugorešku djecu i vrtiće – nije

Reći će netko: “Ah, neš ti vijesti, čovjek ide u mirovinu, koliko ih ide, kaj sad”. Ali, ova površna opaska možda bi vrijedila u 99 posto slučajeva ili kod onih kod kojih proradi ljubomora. Ova priča je o onih 1% ljudi čiji odlazak u mirovinu zaslužuje bar jedan opuštajući i pozitivan tekst.

Nakon punih 40 godina rada kao domar, ali i kao “Katica za sve” ove subote u zasluženu mirovinu odlazi omiljeni striček brojnih dugoreških mališana i njihovih roditelja – vrtićki domar Zvonko Baranašić.

Nema tog djeteta koje je krenulo u vrtić i provelo u njemu godine, a da nije upoznalo Zvonka. Uvijek spreman na šalu, zabavan i glasan, imajući u sebi ono nešto što neopisivo privlači  i zabavlja klince, Zvonko je postao zaštitni znak svih dugoreških vrtića, pravi brend. Osim što je gromkim glasom i zafrkancijom zabavljao mališane, na isti način komunicirao je i s kolegama, nadređenima, baš sa svakim. Ne čudi zato što će generacijama djece i roditelja Baranašić uvijek biti “Zvonko iz vrtića”.

“Uvijek vičem, a tete uvijek kažu: Psssttt, djeca spavaju. Spavaju i kaj?”

Kod Zvonka se uvijek moglo i još može čuti sve najnovije vijesti, on o svemu ima svoje mišljenje, komentar, nekome manje, a nekome više po volji, no ne može mu se poreći ona čista jednostavnost u pristupu kakvu danas ima malo tko. Kako s klincima, tako i s odraslima.

“Kaj je ne’ko umro, kaj je ovo sanatorij ili vrtić”, jedna je od tipičnih Zvonkovih rečenica. – Spavala djeca ili ne, ja uvijek vičem i čuje me se,tete uvijek znaju reći da treba biti tiho, nema toga kod mene.

I to je istina jer vrtić i djeca su vrelo života, a ovaj rođeni Zagrepčanin to najbolje zna. To druženje s djecom vjerojatno ga je i u psihičkom i fizičkom smislu sačuvalo od zuba vremena jer se i danas sa 65 godina osjeća pun energije i snage. -Osjećam se super, spustio sam se na razinu djece i nema veze koliko imam godina, nisam sebi star. Meni je otac umro s 57 godina i mislio sam kako je on bio jako star, ja sad imam 8 više, ali ne mislim tako.

Bolje biti prvi na selu nego zadnji u gradu

Kad je prije  puno godina stigao u Dugu Resu ostao je malo šokiran sredinom i trebalo mu je nešto vremena da se prilagodi. – Bilo mi je grozno jer sam stigao iz druge, veće sredine. Za par godina stvar se promijenila, a kad su moji zagrebački prijatelji stigli ovdje i vidjeli da me svi na cesti pozdravljaju, pitali su me u čemu je tajna. To je po onoj “Bolje biti prvi  na selu, nego zadnji u gradu”, smije se dok nam objašnjava “evoluciju” svog boravka. “Tu su me svi odmah poznali. A kad tako u Zagrebu? Nikad. Bilo bi dobro da te netko u kvartu uopće hoće pozdravit'”.

Prije 40 godina zaposlio se u vrtiću u Kasaru i odmah mu je došlo da pobjegne glavom bez obzira. – Vrag zna kud sam došal’. Ničeg nije bilo, dvije faze struje, ma katastrofa,koma.

Vrtić je tad više izgledao kao sanatorij s tamnim bojama,  a ni izbliza kao mjesto radosti i veselja. Uhvatio se posla, bojanja, koječega i svega, i tako četiri desetljeća, bez prestanka. Nema te vrtićke stolice i stola koje nije prebrusio i obojio, zida u tri objekta kojeg  nije dohvatio njegov ličilački genij, peći i te zime koja ga je uspjela pobijediti, osigurača kojeg nije dotaknuo, a radio je čak i fasadu. I sve vrtićke priredbe uvijek su imale njegov potpis kroz mnoštvo likova izrađenih u stiroporu. Budio se u 3,30 ujutro kako bi “nahajcao” peći da bi vrtići ujutro klince dočekali topli. -Najteže mi je bilo ustajati tako rano, ali sad s godinama me to više ne muči. Jedanput sam samo zaspao, a jedanput smo imali kvar na grijanju.

Nebrojeno puta dolazio je izvan radnog vremena. – To je takav posao. Mala škola popodne u vrtiću pa ostanu bez struje. Joj, Zvonko, ostali smo bez struje, zovu me. I kaj ćeš? Idem.

Nostalgičan za prošlošću: Bilo je više entuzijazma kod ljudi, danas toga nema

Kad se sjeća vremena otprije 40 godina kaže: -Bila su to neka druga vremena, nostalgičan sam za tim. Ljudi su imali vremena za sve, nije nam bio problem staviti fasadu na vrtić u jednu subotu. Kupili bi jeger, pa gablec u 10 i do navečer fasada je gore. Tad smo sve sami delali. Danas je više novaca, a malo entuzijazma, ljude više ne možeš pokrenuti, animirati. Svako gleda svoja posla. Ono je bilo predivno. I djeca su drugačija. Nekad su se djeca znala igrati, danas… Joj, pa ja sam mislio da sam lud kad su počele igraonice. Vele: Da naučimo djecu da se igraju. Kaj? Ovi danas možda znaju sve o kompjutorima ili mobitelima, ali ne znaju se baš igrat’.

Bio sam i matičar, vjenčao 160 parova

Osim što je najmlađe dočekivao i ispraćao kao domar, kad su ti klinci odrasli,  neke je i vjenčao. – Da, da, bio sam “matičar” četiri godine, vjenčao sam nekih 160 parova i mogu reći da ih se malo rastalo. Na kraju sam uvijek rekao da se poljube, a mlada pita “A pusa meni striček Zvonko”. Naravno, bili su to oni koji me znaju iz vrtića, eto, pa sam ih otpratio i u brak.

Nije tu kraj Zvonkovim kvalitetama. Uz to što je vrijedan i duhovit, ima i glumačkih kvaliteta i bio je u kazališnoj družini. – Nekad smo znali glumiti, bilo je tih glumačkih družina, išli smo okolo od Generalskog do Rečice, ljudi su imali vremena za sve, za probe, kostime, predstave…Sad sve imamo, a ništa nemamo.

Godinama unatoč i skorom statusu umirovljenika mirovati ne misli.

Imidž koji trenutno njeguje, a to je nešto duža kosa, došao mu je spontano: – Moja gospođa pita kaj će mi toliki lasi, kaj ih sad pušćaš, pitaju ovi i oni. Velim svima da sam si samo u ovih godinu dana ušparal’ jer se ne šišam pa sam si mercedesa kupil’. Moja gospođa mi veli da uvijek nešto moram izmišljat’, fantazirat’, naravno ona je Dugoreščanka pa je sve jasno, sve joj je čudno.

Najljepše mi je kad me djeca pozdravljaju i mašu na cesti

Sad ga u mirovini čekaju novi izazovi, a mjesto rada bit će kućna radionica.  -Posla će uvijek biti, malo ću uskakati sinu, stalno i neke narudžbe stižu. Mlad, a u penziji. Samo  da mi je još jedno 100 godina sad živit’ tako bez bolesti”.

Žalit će za svojim kolegama, tetama, kolegama, osobljem jer su mnogi od njih obilježili dobar dio njegovog života. – To je život, zvat će oni mene da im opet nešto napravim, evo i sad trebaju tri snjegovića od stiropora barem 70 cm veliki.

Najljepše mu je kad ga djeca, a sad već i odrasli susreću na cesti, u trgovini, bilo gdje i pozdravljaju i mašu. – Zvooonkoooo balooonkoooo, kaaeeee? Nema ljepšeg doživljaja od tog, idu po cesti, pozdravljaju i mašu, zvuči malo narcisoidno, ali je tako, to je predivno. Kad me pitate zašto je tako, valjda zato jer sam se uspio spustiti na dječju razinu. Mene je taj vrtić oblikovao u životu, a prije sam radio na nekom elektrotehničkom institutu gdje su svi bili uštogljeni i nije mi pasalo. Stigao sam ovdje i predivno.

Njegovom nasljedniku na mjestu domara Damiru Sertiću neće biti lako jer je ljestvica visoko postavljena. Treba se dopasti djeci, kolegama, a posao mora štimati u svako doba dana i noći.  Baranašić dodaje da plaća nikad nije bila nešto posebno, ali on je taj posao volio. – Uvijek netko novi donese nešto novo, da li bolje ili gore, ali nešto će donijeti. Ovih 40 godina je bila navika, sve se zna. Morat će se svi naviknuti na njega, govorit će mu “Zvonko to nije tak radil”, ali prilagodit će se.

Velika proslava Zvonkovog 65. rođendana bit će sutra u Gradskoj vijećnici, a uz mnoštvo zafrkancije i sjećanja, sigurno će pasti i koja suza. Sasvim opravdano jer rijetki su tako duhoviti, elokventni, lucidni, vrckavi, a opet osjećajni ljudi kao što je Zvonko Balonko, čovjek s vječnim osmijehom na licu koji ne voli glupost, a voli slobodu. Sretno u penziji!

Pročitajte i ovo

NEMA VODE

Dio Draganića bez vode zbog kvara