Doktor Jojboli

Vjerujem da ste i Vi prošli one životne faze u kojima ste poželjeli da ste nešto drugo ili netko sasvim različit. U onih petnaestak godina, koliko sam lebdio s radne strane šanka, često sam svoje bijele košulje i bluze zamišljao kao liječničku kutu, a umjesto vadičepa, činilo mi se da u ruci držim injekciju, dok mi je caffe aparat zvučao kao rentgen …

Objašnjenje je jednostavno. Evo samo nekoliko situacija (igrane scene):
– Dobar dan, izvolite gospon Marko …
– U, majku mu, Damire, nešto me želudac “šerafi” cijelo jutro, ne znam ni sam što bi´ popio …
– Travarica! Evo stigla domaća iz Trogira, barba Jere poslao autobusom.
– Daj da probam – Marko je brzo pristao na terapiju. Srknuo zelenu tekućinu, namrštio se, a potom mu je licem preletjela sjenka zadovoljstva …
– Boga ti, valja! Daj još jednu pa što bude …

Stiže i Miro, kronični “tlakaš”. Jedina dilema je koji je danas na rasporedu, niski ili visoki. Dilema je brzo rješena:
– Kako mi se “manta” u glavi, daj “Ždrepčevu krv”, srušit´ ću se …
Doza je brzo pred njim pa on i Marko mogu početi priču o tegobama s zdravljem i najboljim načinima za rješavanje “boleštura”, bez čekanja u čekaonicama i trovanja medikamentima, koji dokazano škode organizmu …
– Jedno liječiš, a drugo uništavaš! – složiše se brzo oni, a ja sam nastavio s pružanjem medicinske pomoći ljudima koje bole bubrezi – njima je propisano po nekoliko piva na dan. Bijelo vino za visoki, crno vino za sniženi tlak, lavov i pelin za lakši gastritis, rakija šljivovica za teži stadij ulkusa … Kako reče jedan od stalnih konzumenata konoplje, u rijetkim trenucima dok je još bio svjestan:
– Nema užasa ni strave dok je gemišta i trave, rakija je najbolji reiki! Jel´ tako doktore?
– Tako je druže!

Jednom zgodom u lokal uđoše dva vojnika zamotanih glava i lagano šepajući. Bila su to još mirnodopska vremena pa bez straha upitah:
– Što se vama, junaci, dogodilo?
– Evo čo´če, bili na vježbu pa ispali uz “pincgauera”, polomili se k´o pičke …
– Kako da vam olakšam bol, đetići?- naglasak ih je jasno locirao u “lijenu” republiku …
– Oca ti jebem, jel´ ja to dobro vidim … – promuca jedan od njih pokazujući prstom u pravcu grupe boca s malo žešćim napitcima …
– Jel´ ono “Trinajestjulka”?
– Kakva Julka? – ovaj put dr. Damir ne kuži što pacijent pita …
– Loza, brate, ova u bijelu flašu … I krene budući okupator u šank, gdje slavodobitno zgrabu flašu crnogorske rakijetine i od milja je poljubi u čep i vrat …
– Evo, vidiš, piše ovđe, “Crnogorska loza” – kombinat 13. juli – “Trinajestjulka”, nijesam je okusio od oproštajnu veče!

I tako sam i njih izliječio, dok si rek´o juli. Izljubiše na odlasku i mene i obećaše doći svakako u subotu, na novu terapiju … Preostalo mi je zvati Veledrogeriju u Titogradu da šalju još medikamenata u tekućem stanju. Slične nuspojave bilježio sam kada bi Makedonci ugledali Mastiku, Slovenci Laško pivo, “Šumadinci” Stomakliju, a “Kosovari” Skender-beg. Svaki susret s omiljenom tekućinom, u dalekoj tuđini, djelovao je blagotvorno i ljekovito! I ako sam se u ta vremena mogao smatrati priučenim nadri-urologom, gastroenterologom, internistom, danas djelujem kao ilegalni psihoterapeut iscjeljitelj.

U “kartoteci” vjernih slušatelja ima podosta slučajeva koji ne funkcioniraju bez nas. Pozivi su svakodnevni, problematika uvijek ista. Nemir. U dane punog mjeseca, puno je posla. Često ne stignem sve sam. Mislim da bi mi kakva sestra Helga dobro došla … Evo, upravo zvoni telefon, moram požuriti pripremiti topao (o)blog …