Uz napomenu da je za to čuo samo iz medija, Jelić kaže da je njegov stav poznat i da ga je izrekao nekoliko puta.
– Kao mladom čovjeku, stvarno mi je dosta partizana, ustaša i svih ostalih stvari koje opterećuju našu sadašnjost. Meni je posve jasno što se događalo, ali sada imamo predivnu situaciju da smo svi ujedinjeni pod šahovnicom bili u svetom Domovinskom ratu, u kojem je bilo toliko žrtava da mi je nelogično zašto se vraćamo u to davno vrijeme, kada smo bili u najvećoj nesreći hrvatskog naroda: razjedinjenosti!? Ali, ne samo Hrvati, nego svi oni koji su živjeli u Hrvatskoj. Tako da gledati ljude isključivo u dobrom ili lošem svjetlu, mislim da nije dobro – rekao je Jelić.
Njegovo stajalište, kaže, vrlo je jasno.
– Svi spomenici su za mene, kao religioznog čovjeka, dimenzija vječnosti ili odnos prema Bogu. Dakle, ja tu ne dijelim ljude: svi koji su se borili za neku ideju, a danas ih nema, za mene, kao katoliku, su dio vječnosti i prema njemu se odnosim kao prema Bogu kao Stvoritelju. Ali, u današnje vrijeme, kada ima toliko problema u normalnom odnosu, normalnom poslu, mislim da nije dobro vraćati se u vremena 2. svjetskog rata pa nadalje – smatra Jelić.
I stoga je ispričao priču koju je njemu ispričao otac.
– Sven Lasta, glumac, bio je u partizanima u 2. svjetskom ratu i vratio se na isto ratište na Banovinu kao snajperist poznati u Domovinskom ratu. Susreo se s jednim svojim suborcem koji je vrlo mlad bio, deklarirao se kao ustaša. I onda su njih dvojica, stari partizan i mladi ustaša, sjeli i diskutirali, boreći se protiv agresora u tom trenutku ili neprijateljske vojske. I onda je ispričao priču Sven Lasta tom mladom čovjeku, koja po prilici glasi ovako: “Ja u partizanima, s druge strane ustaše, i treba se odviti neka bitka. I odjednom u noći krene molitva “Zdravo Marijo”. I mole ustaše “Zdravo Marijo” i moli i par nas s druge strane, ali potiho. Odjednom, u jednom trenutku, lišće počinje moliti “Zdravo Marijo”. Kako se strah diže, ono “Zdravo Marijo” kŽo da je hrpetina ljudi. I u toj molitvi do bitke nije ni došlo. Vidiš, sinko, eto, to ti je poučna priča.” Dakle, ja ovdje dajem stvarno priču da je besmisleno više vraćati se u te situacije i tu napregnutost imati na relacijama antifašisti – komunisti – ili neki drugi – napomenuo je Jelić.
Stoga misli da je uistinu vrijeme da takve rasprave stanu jer nije vidio da su donijele išta dobro.
– Mislim da je stvarno sazrijelo vrijeme da barem nas mlade se ostavi s tim stvarima koje su napete preko mjere. Ja nisam uistinu vidio ništa konkretno što bi dobro izišlo iz takvih rasprava. Dakle, postoji nešto odakle ja mjerim vrijeme, a to je 1990. godina, moderna Hrvatska i uistinu sveti Domovinski rat – zaključio je Jelić.