Doza 69

Priznajte da ste naslov najprije pročitali kao „ Poza 69“!?
Niste daleko od izvorne ideje autora dokazano iščašenog mozga koji vozi neobičan slalom divljim vodama sivih ćelija već desetljećima, a zadnjih dva sve to (o)blaže i objavljuje u ovoj rubrici.

Kad sam odlučio pisati ovaj tekst čija će radnja biti smještena u tu 1969. godinu, najprije sam se sjetio svih događaja koji su me tada, kao sedmogodišnjaka fascinirali, a bili su tek usputna zbivanja u meni važnom životnom koraku – polasku u prvi razred škole .Osnovne, naravno. Područne- naravno.
Ono što ja tada zamusani i zaigrani deran nisam znao, kao u onom filmu s Charlie Chaplinom gdje on mirno spava na nekoj gredi, a oko njega šeću zvijeri, sve se ruši, a njega baš briga, on spava i ništa ga ne uzbuđuje, e to sam kasnije sve apsolvirao pa mi se čini da je to bila posebna godina, ne samo za mene i ostale koji sno se spremali školi na megdan, nego i cijelom čovječanstvu .

Ono što bledunjavo pamtim je slijetanje Apolla 11 na Mjesec. Tog srpnja je gostioničar „Kukan“ kupio televizor i važno ga postavio na zid Buffeta, koji su svi zvali tako kako piše, pa smo mi klinci virili i smetali starijima koji su isto u nevjerici gledali te slike i komentirali male korake za astronaute a velike za čovječanstvo. Naravno ljudi s pivom i gemištom u rukama zaključili su da je to sve američka žvaka i da je sve s snimljeno negdje u nekakvoj pripizdini…Daj ti nama Kukane po pivu, klincima Jupi, fuck American’s!
Sad bi valjalo uguglati Wikipediu ili neki slični portal, ali dao sam si riječ da neću konzultirati tu digitalnu pamet, nego pisati o onome što stvarno pamtim i saznanja koja sam kasnije pokupio.

Te godine Dinamo opet nije bio prvak Juge iako je tri kola prije kraja imao 5 bodova prednosti ispred Zvezde. Bili su na kraju bodovno poravnati, ali odlučio je na kraju nekakav „količnik“. Nisam tada, a ne znam ni sada što je to značilo, ali da mu pas mater i količniku, koji su naravno izmislili komunisti u Beogradu da zajebu naš Dinamo sa Zambatom, Ramljakom ,Belinom i ostalim zvijezdama da ne osvoje titulu!?

Ono što tada nisam znao, da je umro, utopio se u bazenu, naravno u 27. godini života- Brian Jones gitarist Stonesa, a da su mu kolege njemu u čast održali koncert zadušnicu u Hyde parku pred 250 000 ljudi!?
Da je iste godine na koncertu tog banda ubijen jedan crnac od ruke Hell’s Angelsa, da su Beatlesi pred raspadom, da su počeli mljeti sve pred sobom Led Zepppelin izdavši dva albuma u toj godini, da je u svijetu na djelu seks revolucija, da se u Hrvatskoj kuha, a da će ekspres lonac eksplodirati par godina kasnije u obliku Hrvatskog proljeća…

Sve ja to nisam znao jer sam se pripremao poći u prvi osnovne.
Pripremio sam se baš dobro, jer već godinu dana prije naučio sam se čitati, a rukopis mi je odmah protumačen kao „švrakopis“ što je ostalo do dan danas.
Te godine tata je otišao u Njemačku, a mama je mene spremila u školu i uputila se ubrzo za njim. Srećom ostala je samo do Božića, inače tko zna što bi od mene ispalo.
Zašto? Hm, nije se meni učilo nikako, disciplina i stega su u mom mladom mozgiću izazivale otpor, a to se najbolje vidjelo kroz ocjene- uvijek dobar ili vrlo dobar, nikad odličan!?
Da, niti jedan razred nisam prošao s pet, pa čak ni četvrti, kad se ocjene prije odlaska na Turanj dijele šakom i nalivperom.
Sve je bilo zanimljivije od gradiva- nogomet, filmovi, igranje i moja neobuzdana mašta koja mi je nadoknađivala sve što mi je falilo.

Prvi dan škole, nas šestoro iz Dolenskog sela s mamama u pratnji ponosno idemo put škole. Ja imam torbu na Mirka i Slavka, jer taj sam strip već naveliko čitao…Ona rečenica : Mirko, pazi metak! Fala Slavko, spasio si mi život! To su kasnije izmislili kako bi ismijavali tu partizansku savršenost, pa i najmlađih boraca.
Taj prvi dan dobili smo kuhane hrenovke i „kupovni kruh“, napunili torbe s udžbenicima i radnim bilježnicama i nakon sat ,dva upoznavanja s učiteljicom Ankicom i njezinim suprugom Jankom – tutanj doma.
Baš je tako i bilo.
Godinu dana ranije, kad je već opisani prvi televizor došao u selo, a kad bi me tata poslao u Bufet po Ibar ili Filter Moravu, dobio bi i koji dinar za sladoled na šćapiću, kako smo mi zvali Ledo poslasticu. E, kako bi obično taj sladoled pao na cestu, ako bi se jelo i hodalo, gazda Kukan dozvolio bi da sjednemo za šank i pojedemo sladoled kod njega. Usput bi gledali u tu čarobnu kutiju na kojoj je bio prijenos ili snimka iz Meksika gdje je te ’68.bila Olimpijada.
Po onoj da klinci sve što vide upijaju kao spužve, ili po onoj kasnijoj – majmun radi što majmun vidi, netremice smo gledali kako Bob Beamon skače u dalj nestvarnih skoro 9 metara, a ostali atletičari jure k’o vihori i preskaču prepreke, tako smo i mi tog ljeta skakali u dalj po prašini na seoskoj cesti kod Ciglenice, natjecali se u bacanju koplja, kamenje je zamijenilo kuglu, a trčali smo do iznemoglosti imitirajući maraton….
Tako smo i nakon otpusta iz škole tog prvog dana mi klipani održali svoju utrku.
Ne znam ‘ko je povikao: Ajmo, ‘koji će prvi od Zadruge do Fircika!
Ta padina bila je oko 200 metara duga, a prepreke su bile živice uz cestu, dok je „staza“ već prije utabana…
I tako Iva, Žgela, Zdenko, Grga i ja jurnemo niz cestu, a pune torbe poskakuju na leđima, na užas naših mama koje su polako za nama ponosno koračale i zdvalaje , jer ćemo zamazat tu bolju mašnu robu, koja bi bila dobra u nedjelju za k maši -!?
Grom vas ubil, vragovi jedni !?
Nekako je najbolji komentar dao moj rođak Stevo, koji je vidjevši nas kako jurimo iz škole mudro zaključio- ne bu od vas nikad đakov, kad tako brže bježite iz škole…

Što se mene tiče- pogodio je. Nikad odlikaš. Nikad štreber.
Sve do ovih godina…
Odgovor na eventualnu nedoumicu je štivo koje je spremno i uskoro će na vidjelo – peta knjiga sabranih priča!
U ovih tri godine napisao sam dosta toga, neki tekstovi pokupili i nagrade, pa po onoj staroj – da se ne baci, ukoričit ćemo to u petu knjigu. Dakle – sve pet!?
Konačno.
P.S. Bez brige, neće se zvati- Poza 69.