Dr. Dadolittle
Do jučer nisam ni znao kakvo životinjsko carstvo imam oko kuće!? Ne čekajući Dan pobjede i obljetnicu Oluje, moje kopnene, zračne i podzemne snage priredile su mi defile, mimohod, ma pravu paradu svih resursa.
Namjerio sam se obojiti (pučki: ofarbati) zidić ispod ‘žive ograde’, dakle živice od tuja, jer se beton već ofucao i vapio za obnovom. Ptice, koje su pjevale meni u čast, ne ubrajam u mimohod, ali i one bi se mogle računati kao dobrodošla zvučna kulisa. Umjesto ‘Krila Oluje’, iznad Dolenjskog sela kružila su dva škanjca i nekoliko vrana, a odnekud se čula rika srnjaka, koji je očito jako ‘zagorio’, jer je tulio cijelo popodne, a srne niotkud.
Prvi koji je tek privirio na mimohodno polje oko živice bio je mladi jež. On se najprije ukočio, sklupčao pa, kad je shvatio da mu ne prijeti opasnost, sitnim nožicama odjurio ispod hrpe drva, na rezervni položaj. Farbao sam dalje, jer ježeve kućice nije bilo na vidiku. Očito je još nije legalizirao pa je krije negdje ispod drvarne… Ali, zato je svoju kuću ponosno nosio puž! Nježno sam ga premjestio, zajedno s jedinom mu nekretninom, dalje u travu. Nema smisla da mu u smeđe obojim kućicu, bez dogovora, bez radnog naloga. Njegovog rođaka, onu gologuzu štetočinu, koja ždere sve pred sobom, nježno sam špahtlom odnio k susjedu… nije to moj puž…
Podzemne snage bile su vrijedne ovoga proljeća! Krt i krtica su iskopali nekoliko fotifikacijskih utvrda, fine i prhke crnice. ‘Ratnike podzemlja’, naravno, nisam vidio, ali njihove krtičnjake shvatio sam kao prijavak Vrhovnom zapovjedniku, uz poruku – mi rovarimo stalno i uvijek!
Napokon je krenulo i pješaštvo: skupina mrava uporno je išla pod kist pa su odjurili u pravcu svog mravljeg baznog logora – mravinjaka sa smeđim točkicama po leđima, znači, u maskirnoj odori! Živopisne točkice došla je obnoviti i mala bubamara. Nježno je odgurnem penzlom, a ona uporno nazad u svježu boju! Ma, kud ćeš, srećo? Kako se bubamara tjera? Iš – nije, marš, naravno, ne razumije! Bu, bu, marim ja za tebe, al’ ajd’ s bojnog polja! Dao sam joj par minuta za časni uzmak, protegnuvši bolna leđa šetnjom do pipe s vodom.
Odjednom – strka, halabukaa! Ali ne na mom paradnom polju, već kod susjede, koja se panično boji zmija. Dopuzala joj u dvorište mala bjelouškica. Nema veze, zmija je zmija – veli ona, jedva se suzdržavajući od penjanja na obližnje stablo. Otići će ona, tješim je. Da, kaj ako se vrati!? A, ništa, bit će malo veća, ali jednako bezopasna i prestrašena. Zmija je odvijugala u sjenik, a susjeda je šmugnula u kuću i dvaput zaključala ulazna vrata, za svaki slučaj…
Odoh završiti osvježavanje svog zidića, jer već je sunce opasno visjelo iznad Vatrogasnog doma i Ribarove vile… Pri samom kraju živice je svojevrsni tunel, kojim se služe seoski psi i mačke kao prečicom u dvorište. To neću farbati, jer ipak, u svom tom skladu obnove boje i gradnje, ne farba mi se tunel, kamoli ne – tri puta!? Uostalom, ‘ko je vidio trošiti boju na pravac koji neću nikad monetizirati!? Već ga tako bez pitanja autsorsaju lajavci i mice mace, kad nanjuše kosti i rezance iza ručka.
Pada mrak, zidić pofarban, moje životinjske snage završile mimohod, valja i meni oprati ruke od svega. Truba svira povečerje, životinje su na sigurnom. Izlazim i ja iz priče & basne.