Dražen

Dvije je godine mlađi od mene, 12 cm viši, umalo škorpion, jedan od onih zbog koje su moje četiri zagrebačke godine bile doba u koje se tako često u mislima vraćam.
Dražen Petrović.
Izostavit ću sve nadimke koji su ukazivali na njegovu genijalnost, koja je neosporna, kao i njegova ljudskost i magnetičnost kojom je natjerao mnoge ne samo na tribine, već i na putešesvije do Atene, recimo i u druga mjesta gdje su on i Cibosi uglavnom pobjeđivali i činili nas jako sretnim.
Danas, kad bi taj šibenski biser imao šest banki, opet je Dražen taj koji dominira, ovaj put na filmskom platnu i promocijama koje su tople, lijepe i upravo onakve kakve je on zaslužio.
Film još nisam gledao, ali najmanji mi je problem vratiti film u 1984. kad se onako kratko podšišan, bez funcutske afro frizure pojavio u Domu sportova, potpisao ugovor s Mirkom Novoselom i počeo rapsodiju u plavom koja je rezultirarala penjanjem na sve vrhove- tadašnje Jugoslavije, Europe, uskoro i svijeta s reprezentacijom.
Godinu dana ranije na zagrebačkom ¨zelenom, valu¨ u prometnoj nesreći život je izgubio tadašnji najomiljeniji košarkaš Cibone- Srebrenko Despot. Na terenu srčan i pozitivan, u Saloonu frajer, ali galantan i svakome dostupan, baš prava, kak bi u Zagrebu rekli- ¨guba¨.
Ostao je veliki žal za Srebrenkom, ali život ide dalje, no do Draženovog dolaska i zauzimanja dresa s brojem 10, jer devetka je umirovljena Despotovom pogibijom, bez obzira na izvrsnost Ace, Knege, Nakića, Čuture i ostalih nitko nije bio tako omiljen od svih kao Despot do tragičnog odlaska . Dražen je popunio ne samo tu prazninu nego i sve igračke i taktičke zamisli Mirka ¨Gliste¨ Novosela, koji je izgledom više podsjećao na šefa računovodstva, nego coucha koji slaže najbolju momčad Starog kontinenta.

Da. Dražen.

Iako nisam baš bio sklon vući za rukav svoje idole za autograme, iskoristio sam priliku kad je Dražen u društvu Čuture, Ušića, Deverića i Bore Cvetkovića navratio u ¨Osmicu¨ kafić na Bukovačkoj u kojem sam konobario. Često su nam svraćali nogometaši Dinama i Zagreba, ali i odbojkašice Mladosti koje su uglavnom poženili košarkaši, a bilo je to doba kad su svi bili prvaci u svojim ligama, pa je bilo razloga za kraća tulumarenja u ranim dijelovima večeri, jer mi smo radili tek do 23 sata…
Dakle, Draženu sam podmetnuo konobarski blok i penkalu, a on bez riječi namignuo i potpisao se. Spremio sam taj dragocjeni papirić brzo u džep, jer, ispast ću žicar kao i ekipa iz susjednog separea, koja je glasno navijala za malo pažnje …
Autogram sam dobio na petak, a subota je bila dan za odlazak doma na vikend.
Kao i svake subote u našem Domu bila je zabava, a to je bila prilika da se malo pravim važan, kao netko tko je pred par tjedana potegnuo do Atene na finale Kupa prvaka u kojem je Cibona našamarala Real, ali i da se pohvalim malo s papirićem koji pokazuje da smo Dražen i ja, skoro pa na- ti!
Sad mi to djeluje baš djetinjasto, ali ne osjećam nikakvo grizodušje, štoviše, još uvijek me peru ponos i veselje što sam takvog čovjeka i sportaša imao prilike gledati, natočiti mu piće i prebiti s njim koju riječ!
Njega je kasnije put odveo u Madrid, mene nekako u istom prijelaznom roku- doma na Vukmanić.

Ono što mi je još uvijek neobjašnjivo je to da sam u trenutku Draženove pogibije na onom ukletom autobanu u Njemačkoj, gotovo pa osjetio fizičku bol, koju tada nisam mogao objasniti…
Znam da si nisam to umislio, jer bio je to jedan od onih dana u postrojbi kad nismo znali kud sa sobom, pa smo neki od nas hvatali prvo ljetno sunce na terasi garažu u kojoj smo spavali na Gradcu.
Izutih čizama, goli do pasa žmirkali smo na popodnevnoj žegi Šima i ja, kad je mene nešto probolo oko križa, a bol se proširila i prema prsima i rebrima…Jauknuo, jedva ustao, pa se malo prošetao terasom da prođe…Prošlo je, ali samo do Dnevnika u kome je objavljeno da je oko 17.20 h u prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo Dražen Petrović!?

Vratio sam film , usporedio vrijeme mojih tegoba i ostao nijem i još jače šokiran

Možda sam si sve umislio, ali očito je postojala nekakva tajna veza…