Država se ne bi trebala bojati onih koji su je stvorili. Sustav danas želi “klimavce”, a to nije domoljublje

Njemački šefovi policije slušali su ga bez daha, a za hrvatsku policiju bio je prepedantan. Nije bio ni poslušnik ni “uvlakač”, vjerovao je da je dovoljno biti domoljub, stručan i posvećen poslu kojeg je radio više od pola života. U vremenu kad se u Hrvatskoj napreduje isključivo stranački i po principu poslušnosti, a kad je samostalno razmišljanje i stav nepoželjeno, naš sugovornik pravi je primjer funkcioniranja nakaradnog sustava koji svakog normalnog tjera ili u očaj ili izvan granica zemlje.

Alenko Ribić Riba, dečko s karlovačkog Drežnika, punih je 30 godina proveo u Specijalnoj policiji MUP-a RH, a s njim razgovaramo kao s “friškim” umirovljenikom.

Karlovčani vjerojatno ni ne znaju da je njihov sugrađanin, osim što je prošao sva moguća ratišta, niz godina bio u vrhu “specijalaca”, rješavao brojne talačke krize, privodio na sud kapetana Dragana, a svjedoke za Ovčaru pratio u Beograd. Bio je zadužen i za čuvanje Georga Busha i Hillary Clinton za posjeta Hrvatskoj, Shimona Peresa, Benedikta XVI, ali i Ivana Pavla II. Svi su oni tijekom boravka u našoj zemlji “prošli” kroz njegove oči, ruke i um u osiguranjima od posebnog značenja. Pisati o Ribićevom ratnom putu ukratko je nemoguće, ali da netko zatraži definiciju, moglo bi se napisati: -Spreman za sve, dao sve, prezren od nezahvalnog sustava.

Suborci se s njim nikad nisu bojali, uvijek je išao prvi

Suborci iz Domovinskog rata reći će za njega: “S njim se nikad nisam bojao, hrabar je, uvijek je išao prvi, nemaš tu što za dodati.”
Ribić je pun znanja, iskustva, informacija, svaki trenutak i zadatak za njega su novo zidanje znanja, u trenu “skine” nečije ponašanje, brzo misli, još brže djeluje. Kao na filmu.

Prije tri godine počela je njegova muka kada su “kolege i prijatelji” družeći se po lovištima Banovine zajedno s jednim generalom, spletkama, lažnim predstavkama i slično, s vrha Specijalne policije uspjeli maknuti struku, a dovesti podobne.

Bio je to trenutak otriježnjenja, priznaje nam Ribić. – Bio sam povrijeđen, razočaran, izbjegavao ljude, ali u ove tri godine saznao sam još više detalja i što se sve činilo da bi me se maklo iz sustava, složio sam mozaik prljave igre i rada iza leđa s podmetanjima. Izdajice su najgore, reći će, izdajice prijatelja i domovine.

Vatreno krštenje na Plitvicama, točno prije 30 godina

Kao mlad došao je u karlovačku policiju i krštenje imao upravo na Plitvicama, na Krvavom Uskrsu, točno prije 30 godina. Tada je, ni ne znajući, prevozio uhićenog ratnog zločinca Gorana Hadžića i Borivoja Savića u Karlovac.

S 22 godine života, poput mnogih mladih policajaca, našao se oči u oči s ratom. –  Plitvice su bile moja prva zadaća, prvi sam put tada vidio mrtvog neprijatelja.

Uslijedila su potom sva hrvatska ratišta, Maslenica, Medački Džep, Bljesak, Oluja…
-Znate kakva je euforija bila i kakvo domoljublje u nama svih tih godina, išli smo u sve akcije bez straha, snažni, a kad smo čuli da je u Oluji pao Knin, trčeći u punoj opremi išli smo prema Gračacu, dijeli s nama trenutke koji se dožive jednom u životu.
– Moj život bila je Specijalna policija, da bih na kraju doživio to da me se taj sustav odrekao, nisu mi rekli niti hvala, razmislili o tome da se ljude mog znanja i kalibra u sustavu prebaci u obavještajni sustav ili policijsku akademiju, gdje bismo prenosili to znanje i iskustvo mlađima.

Sustavu danas trebaju klimavci, ali to nije domoljublje

Vjeruje da je to zato jer se sa starijima i iskusnima kao što su on i njegovi kolege koji su od prvog dana rata bili tu, ne može manipulirati.
– Mi smo čvrsti, a danas klimavci i “uvlakači” napreduju, takvi sustavu trebaju, ali to nije domoljublje. O domoljublju može pričati onaj koji je sve to prošao, a kad na razne obljetnice dođu razni ljudi i političari, to nije domoljublje. Država se ne bi trebala bojati ljudi koji su je stvorili, kaže Ribić definirajući tako točno ono što već dugi niz godina živimo.

Nije on od onih koji smatra da bi država braniteljima trebala dati sve i to četiri generacije unaprijed, no ona ljudska dimenzija, zahvalnost i iskazivanje dostojanstva, ono je što je u njegovom slučaju ta država za koju je stavljao život na kocku, propustila dati.

I da ne steknete krivi dojam, ne plače Ribić zbog toga, ali upire prstom, proziva, prikuplja informacije i pamti. Zlobnici će reći kako žali za beneficijama i moći koju mu je nosila pozicija, no njegov mentalni sklop daleko je od tih primitivnih razmišljanja. Njegova priča nije samo njegova, ona je priča hrvatskog policajca, branitelja, onog iz toliko spominjane 1991.

Ribićevo znanje i iskustvo bili bi za svaku drugu državu neprocjenjivi. No, za Hrvatsku…

Sve to objedinio je i u knjizi “Grom 13 – frende, gotovo je…”, gdje na dokumentaristički, pomalo i novinarski način rastače svoju priču do najsitnijih detalja. Od heroja i borca za državu do prezrenog stručnog specijalca za kojeg bi stranci dali sve, no Hrvatima ne treba.

-Pitam se danas bi li takve kao ja više cijenili u nekoj drugoj državi? U brojnim kontaktima sa stranim predstavnicima specijalne policije shvatio sam da su nam bili zavidni jer smo imali “pravi” rat i to neposredno iskustvo koje ne može nadoknaditi niti jedna knjiga ili tečaj. Specijalne su postrojbe nakon rata radile gotovo na istoj razini kao što se radi vani, prisjeća se Ribić vremena u koji je utkao sate, dane, godine rada, truda, dodajući i srce i emocije, sastojak danas sve rjeđi, a toliko moćan.

Kad je dolazio u kontakt sa stranim pripadnicima specijalne policije, pamti situacije u kojima su ih pitali samo jedno: Gdje su vam sijede glave? U prijevodu, to su ljudi sa životnim i profesionalnim iskustvom, jer vrh specijalne mora imati takve ljude i biti zadnje mjesto gdje se na čelo dolazi po podobnosti.

– Uostalom, nije li čudno da se za zapovjednika specijalne postavlja čovjek, a onda za par mjeseci raspisuje natječaj? Netko tko nije radio u vrhu, nema pojma kako sustav funkcionira i ne može ga kvalitetno voditi, glasno razmišlja naš sugovornik.

Ideali mladih ratnika otprije 30 godina daleko su od današnjih spletki, privatnih interesa i sitnih usluga

Zna Ribić jako dobro tko su oni koji su njemu i tadašnjem zapovjedniku radili o glavi, kaže i da je puno ljudi iz sustava prošlo to što je on prošao, a kad ga pitamo je li o svom slučaju upoznao resornog ministra Božinovića, u njegovom odmahivanju ruke sadržan je sav odgovor.

Neprocjenjiva je to slika situacije u kojoj ni ministar, ni ravnatelj, niti itko iz rukovodećeg sustava nisu na odlasku rekli obično “Hvala”, potapšali po ramenu čovjeka koji je od temelja usadio sebe u taj sustav, ne štedeći se nimalo kao ni mnogi drugi naši dečki. Ni krv, ni znoj, ni hrabrost, ni život.

Država čijim krvotokom umjesto domoljublja i poštenja, teku privatni interesi, kolaju splekte, sitne usluge, gdje ti za uspon više znači da si “dobar s ministrom ili nekim generalom”, gdje kimanje glavom i neimanje stava znače napredak, daleko je od ideala onih mladih ljudi koji su točno prije 30 godina za nju stavili život na kocku, a to činili i u miru.

Riba nije tip čovjeka koji će plakati ili ustuknuti, on svoju bitku vodi do kraja, ima svoja uvjerenja, neokaljan i čist, posvećen do kraja Hrvatskoj. Zvuči patetično, ali ima takvih još, koji žive s nama i oko nas. Revolucija čistog domoljublja čeka negdje u zapećku.