Dugačke lasi
Naslov je arhaizam za dugu kosu, na mom materinjem jeziku. Onaj koji ih je nosio u zlatno doba kraja 60-tih i 70-tih, bio je “lasonja, bitles,grivonja”…
Povod za priču je razgovor s legendarnim nogometašem Hajduka Lukom Peruzovićem koji pročitah na jednom od portala…Ej, čovječe, kako mi se otvorio tajni pretinac u mozgu, iste sekunde.
Luka, sad gospodin nadomak sedamdesete, i dalje vitak i s pozamašnom količinom kose,koju češnja u razdeljak, pa čak malo i preko ušiju je pušta…Znači, ostalo je i nakon toliko godina i udaranja bubamare glavom..Neka je!
Obradovalo me to jednako kao i kad vidim stare rokere da još imaju čime mahati na stejđu…Dobro, možda su vlasi malo drugačije boje ,možda i pofarbane, ali ima ih… I, to je najbitnije.
Pisao sam nedavno kako su u to doba, dakle u 70-tim i 80-tim, jednako izgledali nogometaši, pjevači , (čak je i Duško Lokin imao malo podužu periku …) ,radnici na baušteli u Berlinu.
Tako je i Luka Peruzović dominirao obranom Hajduka s pola metra dugom crnom kosom,brkom i zulufima a slično su kuštravi bili Buljan, Šurjak i Boriša Đorđević.
Na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj ’74. čak je i organizirano mjerenje, koji igrač ima najdužu kosu!? Čitao to u “Tempu”, pa ostalo u pamćenju, kako je Luka Peruzović za 2 cm ostao bez te titule, jer je Argentinski veznjak Ayalla ima kosu dugačku od “vrha ćiverice” nadole 53 cm, a Luka 51 cm !? Šteta.
Nas su kao klince šišali “na lonac”. Išlo je to nekako do puberteta, a onda je naravno nastupio otpor.
Ma, već prije sam znao dobiti gadnih batina ako sam Mati Papežu, koji je jedini imao onu prokletu mašinicu za šišanje mrdao glavom i ometao ga u skidanju dragocjenih vlasi…Te su se zloglasne “frizersko redarstvene akcije “uglavnom događale ispod moje murve, nedjeljom popodne ,dan uoči nove školske godine.-…Pa, kako onda voljeti školu!?
Kosa. Snaga. Različitost. Vidi pod Samson.
Sasvim mi je jasno kako se osjećao moćni Samson, kad mu je ona štraca Dalila u snu odrezala kosu…
Najsličnije mi je bilo prvog dana JNA, kad je padanje mojih zlatnih uvojaka na prljavi pod kasarne u Novom Sadu , prouzročilo mi baš fizičku bol. Kao da su mi odrezali oba jaja, jebemu…
Zato, danas kad vidim Luku, jednako kuštravog i ponosno sijedog, znam da i za nas koji ne brijemo glavu, ne uzgajamo “Irokeze”, ne farbamo lasi ,ima nade…
Još koju godinu, pa ću svoju dobru višedesetljetnu frizerku Alenku posjetiti ,možda jednom godišnje, da malo skrati vrhove.
Cijeli me život u nećemu prikraćuju i skraćuju, tako da će mi sve biti ravno.
Samo kosa, neka bude kosa, pa makar i ravna ili kovrčava .Enivej. Samo nek je bude…
Da parafraziram naslov svoje knjige “Poćupali se maćki”, za lasi”!?