Radio Mrežnica

Dum dum !

Vježbajući moždane vijuge često se znam „zakačiti“ za događaje koji su se dogodili još u prošlom stoljeću, pa ukoliko se mogu sjetiti bar bitnijih detalja, zadovoljan sam, jer to je znak da „Centralni komitet“ ispod naslaga sijede kose još dobro funkcionira !
Ponekad me na moždano putovanje pokrene nekakva obljetnica, nekakav sličan događaj iz sadašnjosti, a ponekad i poziv osoba koje su u tome sudjelovale „u ono vrijeme“, kako počinju evanđelja…
Upravo to se dogodilo prije koji tjedan, a mene katapultiralo u prosinačke dane 1997. godine.

Anđelko, vlasnik jedne dugoreške tekstilne tvrtke zvao je kako bi se dogovorili o jutarnjem pozivu njegovoj djelatnici koja odlazi u mirovinu. Dakle, ono što radim već skoro tri desetljeća- između 6 i 7 sati ujutro zovem slavljenike svih vrsta- rođendani, imendani, godišnjice, budim mladence na dan vjenčanja, sve što puk naruči i sve što ljudima čini veselje!
Kontam malo, pa opet ispada da sam i u toj jutarnjoj diverziji ostao jedini koji to čini spontano, budući da na formatiranim medijima to ranije snime, pa je kao onda fora i iznenađenje!?
Prvi je to uveo Vicko Budilica još na RVG-u sredinom devedesetih, ali se ta fora brzo ofucala jer je stalno prodavao istu foru o pristiglim drvima i nekakvim pozivima za sud ,itd…

Bilo kako bilo, obavili mi to na svekoliko zadovoljstvo, gospođa valjano ispraćena u mirovinu, a mene link zvan Anđelko vrati u tu maglovitu noć s kraja ’97…
Kakav sam bio „radni konj“ koji može dobro povuć’ bilo je jasno već tada..

Evo priče:

Nakon što sam odradio jutarnju radijsku šihtu tog petka, otišao doma, malo se odmorio, pa ubacio u auto kostim i bradu Djeda Mraza, obrijao se i odjenuo sportsku kombinaciju jer imam tu večer dva događaja sportsko/modnog karaktera, a ovaj Đedo mraz je za subotu ujutro, al’ neka ga u autu, ujutro znam biti zaboravljiv, računao sam kasno ću zaleći, jer…
U Domu Zrinski odradio vođenje dodjele nagrada najboljim sportašima, što je uvijek velika tlaka od posla, s obzirom koliko ljudi prodefilira pozornicom, a organizator u pravilu nešto zezne i valja se dočekati na noge u svakoj situaciji.
To je bilo gotovo do 22 sata, pa onako znojan i vruć od sportaša utrčim u zagrijanu Škodu u kojoj su već čekali spomenuti Anđelko – šef nečega u Pamučnoj , njegova kolegica i dvije cure koje će tu večer postati manekenke. Što okuplja tu neobičnu družinu ?
Modna revija koja je dogovorena u jednoj diskoteci kraj Varaždina, točnije u Varaždin bregu, na kojoj će cure nositi modele DR kolekcije za mlade i za slobodno vrijeme, ja ću biti voditelj i overvoice, a sve počinje oko ponoći, pa valja požuriti.
Anđelko vozi i to dobro i sigurno, ja do njega jer imam najduže noge, atmosfera u auto dobra i vesela ali ne može sve ići glatko !? Već kod Draganića uletjeli u maglu. Gustu i zajebanu. Koči Anđelko, kočim i ja…Pjevamo Josipin hit o magli, sve misleć’ da će se prorijediti, ali nismo bili te sreće to veče!?

Očiju kao u vuka iz Crvenkapice utrčali točno u ponoć u zadimljenu i vruću diskoteku, a kad su se Anđelku i meni odmaglile naočale, mogli smo početi planirati nastup.
Gošća večeri bila je ¨ kad će taj petak¨ Vlatka Pokos, a da se ne bi osjećali sami u tuđem svijetu pobrinula se se dva mlada vojnika koji su iz okolice Duge Rese i Karlovca pa smo brzo morali popiti piće dobrodošlice i opuštanja s njima i Vlatkom koja je bila sretna da netko drugi preuzme pozornicu.
Piće koje smo popili ja sam pio prvi , a ispostavilo se i zadnji put u životu !?
Daj nam pet dum dum votki, dovikne soldat konobaru i u taj čas se pred nama stvori pet visokih čaša na okrenutoj velikoj tacni, pokrivenih ubrusom, na malom tanjuriću limun i sol!? Konobar nabije po tacni i čašama ,a sadržaj iz njih erumpira k’o Vezuv !? Na eks, povikaše oni i to učiniše, pa i mi…Dakle vodka i šveps ili nešto drugo gazirano, dobro udareno, pa kad to suneš – ide pravo u mozak!?
To gađanje dum dum mecima ponovilo se još nekoliko puta, ali sve je išlo kako treba. Cure mlade i lijepe, kolekcija moderna, a publika već izraketirana dum dum i drugim

Sve to skupa potrajalo je do 2 ujutro, diskoteka radi do 3, pa smo malo kao odmorili i pojeli par kanape sendviča, da ublažimo učinak dum dum ranjavanja.
Već dosta umorni ‘ajmo put Duge Rese, a kako je već bilo blizu tri, magla je još uvijek vani dežurala, prije pet nećemo stići do Karlovca, a ja od 6 sati radim!?
Opet je Anđelko fino jezdio kroz zagorske megle i naše magle, pa me iskrcao na Korzu oko pola 6.

Umio se na Radiju, nazvao doma da smo sretno stigli i da nemaju brige, na sigurnom sam.
Na krilima dobre večeri prođe tih par sati u eteru za tili čas, ali tu priči nije kraj…

Oko deset ujutro na Starom placu tadašnji gradonačelnik moj susjed iz Cerovca ,Branko Vukelić zakazao je podjelu paketa djeci iz socijalno ugroženih obitelji, pa se moja odluka da stavim robu Djeda Mraza u auto pokazala lukavom.
Godio mi je hladan i svjež zrak, pa je i ta ho,ho, ho avantura išla dobro ,a kako se tom beskrajnom danu bližio kraj, već sam se radovao krevetu i odmoru..
Baš kao onaj već spomenuti konj koji ore njivu cijeli dan i vidi da je do kraja ostalo par brazdi, pa potegne još zadnjim snagama da dovrši posao.
Međutim, nije kraj kad je kraj, nego kad sudac da znak za polazak u svlačionicu.

Što se dogodilo?

Silazim ja s improvizirane pozornice, djeca se punih ruku paketa s roditeljima razilaze, Vukelić doviknu da se za račun u ponedjeljak javim tajnici, kad se odnekud stvori Goc.
Dobar momak i kolega konobar koji je preuzeo restoran na tadašnjoj Beti i pomalo u panici priupita da li bi ga spasio i otišao kod njega u restoran podijeliti pakete djeci, jer ne znam kako, ali čovjek koji mu je obećao biti Deda Mraz, zajebo ga…
A, kaj ću, ne mogu Gorana ostavit u nevolji, pa samo skinem bradu i put Bete.
Njegov sin Marko i danas se sjeća tog događaja jer sam ga zovnuo imenom ( naravno šapnuo mi Goc), a njemu je bilo super što Deda Mraz zna njega i njegovog tatu, čovječe!?

Završilo i to.
Pita Goc kaj ćeš popit, ja velim – juhu !?
Jedino me vruća juha može okrijepiti, jer već polako nestaje snage i pogonskog goriva, a topla unutrašnjost restorana omamljuje i gura glavu na prsa…
Pojeo juhu, podne je već, sjedam u Opela pa put Vukmanića.

Bilo je to valjda najdužih 15 kilometara od točke A do točke B !?
Već na Turnju mi se spava…Stanem kod škole, samo da kroz otvoren prozor udahnem malo zraka. Iduća kriza na Slunjskim brdima. E, tu izlazim van i rukama gladim zaleđeni krov auta, pa si masiram vrat i čelo.
Još malo, mislim si i opet se sjetim konja i oranja…
U Strinčiću nadomak sela pridrijemam i umalo da pokupim znak i vidim da opet moram stat’.
Da sam imao šibice ili čačkalice stavio bih si u kapke, samo da se dočepam svog dvorišta.
Zadnjih dva kilometra glasno sam zadnjim snagama pjevao „Ne spavaj mala moja muzika dok svira…“
Kad sam ugledao obrise kuće, znao sam da sam spašen.

Probudio sam se u 5 ujutro u ponedjeljak. Trebalo mi je pola sata da se resetiram na početne postavke i veselo krenem na posao…

A, kaj reć.

Portal Radio-Mrežnica unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više na Prihvati Čitaj više