“Dušimo” po kućama

Kad sam bio maleni dječak, plašili i strašili su me sa svim i svačim. Te čuvaj se mađarskih cigana, oni beru djecu u vreće i prodaju ih bilo kome. Pazi se stričeka koji ti nude čokolade i bombone, oni bi te dirali i radili svašta s tobom, a s curicama još i gore… Budi dobar jer će te umjesto poklona Svetog Nikole u vreću strpati strašni Krampus, a onda jadna li ti majka… Ne otvaraj vrata nepoznatima koji ti nude “svete” slike, posuđe, posteljinu, a prvo pitaju ima li koga doma. Kad skuže da si sam doma, ući će u kuću, tebe će svezati i zaključati u špajzu, dok će oni pokrasti sve što mogu ponijeti…

Danas je situacija neznatno bolja, ali još uvijek kritična. Teško je, naime, sačuvati integritet i suverenitet kućnoga praga i obraniti se od hodajućih, kucajućih i “ding dong” napasti koje ne biraju vrijeme za svoje akcije. Jednom su mi banule dvije žene i plačući tražile nešto novaca za svoje obitelji stradale u poplavi. Izgledalo je to ovako:
– ´Ajme, kuku lele, mladiću, pomagaj! Šmrc, jao, joj. Evo smo ostali sirotinja. Poplava odnesla kuću, štalu, seno, sve… Jedva smo spasili dete iz vodu, a krave, ovce, svinjče, sve se udavilo, jao nesretna sam, Bog me kaznio, da znam zašto, lakše bi mi bilo… Da me bar voda odnela pa da ne moram da po beo svet prosim za parče leba i salame…
– A gdje je to poplavilo? – pitam, tek tako da nešto pitam.
– U Makedoniju, izlila se reka Bregalnica i poplavila celu Šar planinu i okolicu… – zdvaja nesretna “poplavljenica” kršeći ruke, ne skidajući onaj napaćeni izraz lica s blago isturenom rukom prema naprijed. Rukom koja očekuje da se uključim u društvo nasamarenih dobrotvora. Ali, hm…
Matematika mi u školi nikad baš nije išla, ali zemljopis sam imao u malom prstu.
– Samo malo – trgnem se ja. Kako je Bregalnica poplavila Šar planinu, pa ona teče po drugom kraju Makedonije?
– A, jebiga, vidiš, kad je nesreća, onda najebe sirotinja, makar u planini živela.. Valjda bujice.. Ma ne razumem se ja u geografija, ali evo imam potvrdu da je reka sve odnesla, da je šteta golemata…
– Daj da vidim potvrdu – zauzmem ja pozu “ne bu mene niko jebal u mojoj kuruzi”!
– Evo tu je, samo piše na ćirilicu, ako umeš da čitaš – smrmlja ona, pružajući mi zgužvano parče hartije…
– Ti će da me naučiš… – pomislim ja i umalo se ne udavih od smijeha. Žena je pokazivala potvrdu, istina, ovjerenoj u nekakvoj Mjesnoj zajednici u okolici Tetova, a to je bio papir kojim se odobrava obavljanje besplatnog veterinarskog pregleda za ovce u tom mjestu, u cilju sprječavanja širenja bolesti, a oslobađa se plaćanja naknade zbog nerazvijenosti tog kraja, a u svrhu razvoja pasivnog stočarstva i uzgoja stoke sitnog zuba… itd, itd…
– Sestro, ako ćeš da popiješ nešto, može. Mogu vam napraviti i sendvič, a onda tutanj iz sela – pokušao sam diplomatski izvući situaciju.
– ´Ko te jebe kad si škrt i bezdušan – reče glasnogovornica ljuto pa se okrenuše na peti i odoše potražiti malo lakovjernije mušterije, koje nemaju pojma kuda teče Bregalnica i koja je nadmorska visina Šar planine, a o poznavanju ćirilice da ne zborim…

E, znate li što je značio onaj natpis na šibicama “Drava” krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, ono – “2 Beka Buka”!? Značilo je na ćirilici “Dva veka Vuka”, u spomen na dvjestoti rođendan Vuka Karadžića!? A, koliko smo mi razbijali glavu i smišljali šifre i odgonetke…

Zato sada, u ovom mileniju, nova lica kucaju na vrata i remete poslijepodnevni odmor umornom življu. To su akviziteri, stara ekipa s posteljinom, a ovih dana i stranački poklisari, koji tumaraju gradovima i selima u sklopu kampanja “od vrata do vrata”. Pomalo se divim njihovoj upornosti i uvjerenju da je to pravi način uvjeravanja birača i pridobivanja istih da gasuju baš za njih. Kao prvo, ući u nečiju kuću nepozvan, malo mi je iščašeno. Tim više što nikad ne znaš što te tamo čeka. Recimo da je upravo u tijeku žestoka bračna svađa. Muž galami, samo što nije “zašvasao” šamarčinu histeričnoj ženi koja se “ne gasi”… I taman – ding dong! On, zavrnutih rukava, bijesno grabi k vratima, otvara ih i spreman je nekome zavrnuti šiju…
– Dobar dan, mi smo iz stranke, liste “te i te”, ako biste… Daljnji tijek događaja dajem vama na maštu.

Najnježniji odbijanac može biti u obliku Meštrove legendarne rečenice – “Neću pulitiku u svoju butigu” i otpraviti pretendente na saborsku fotelju do sljedećih vrata. Pa mi se čini da je danas teško obraniti nepovredivost kućnoga praga, a o “spamovima” u obliku letaka, pečenih ribica po tržnicama, balona, zastavica, brošura, da ne govorim. ´Oš, ne´š, politika i kampanja sustignu te kad se najmanje nadaš. Zato je dobro što to predizborno “tjeranje” stranaka i ostalih avanturista optimista ima ograničen vijek trajanja. Da i to traje dva vijeka, kao Vuk, mogli bismo svi zajedno uskliknuti: “Najebasmo, braćo mila”…

Kad će taj petak i predizborna šutnja, koju čekamo k´o ozebli jeftinije grijanje u Karlovcu…