Dvajzdeveti

Svake prijestupne (olimpijske) godine veljača ima i 29-ti dan. Djeca rođena na taj dan imaju doživotne okupacije s proslavama rođendana, jer se moraju tri godine švercati s posljednjim danom veljače ili prvim danom ožujka. Tako da taj datum, dvadeset i deveti, osim veljače/prevrtljače, ima samo još jedan dan u godini, kada se ne treba ni reći o kome je mjesecu riječ – jer sve se zna. Zna se, kako su klicali hadezeovci početkom devedesetih, kad je dokinuta i država rođena na taj dan pa s tim i taj praznik, koji je i danas ostao sinonim za popunjavanje škrinja friškim mesom i tavana, gdje se dime šunke i ‘table’ špeka.

‘Dvajzdeveti’. Jajce, 1943. – šest buktinja u grbu, AVNOJ, Dan Republike. Draga djeco, ovo nije priča o Sulejmanu ni Supermenu, već od jednom datumu, koji je, od ideoloških ispiranja mozga i kolektivne savjesti, na kraju pretvoren u Dan kolinja, točnije sveopćeg pokolja svinja, koje su u to doba godine bile taman za ‘odstrel’! Kako i priliči, rođendanu su prethodile školske priredbe i sastanci po poduzećima, na kojima su se kačila priznanja, ordeni, a sve je završavalo uz gozbu, muziku i opće utapanje u pivu, vinu, konjacima…

Školskih priredbi živo se sjećam, jer me ubijalo to što treba desetke kitica naučiti napamet pa s kapom i maramom na glavi glumiti mlade ‘skojevce’. Nama je to bilo posebno važno, jer je ‘otac’ AVNOJ-a dr. Ribar imao kuću sto metara daleko od škole, a sinovi Lola i Jurica bili su legende veće od ‘Čegevare’ i drugih instant revolucionara… Tko nije znao napamet Lolino pismo djevojci Slobodi, Bože oslobodi… Jedan iz znanja, zalaganja i mjesec dana prekorednog redarenja i brisanja ploče…

Jedino je kraj priredbe bio zanimljiv… Obavezno bi dobivali hrenovke, bijeli ‘kupovni’ kruh i sok razrijeđen u loncu. Roditelji i nastavnički kadar povukli bi se u drugu prostoriju i nazdravili socijalističkoj republici domaći ‘delanim’ kruškovcem i pivom iz Njemačke, jer su naši očevi već rmbačili po njemačkim bauštelama pa za rođendan samoupravljača donijeli malo kapitalističkog piva… I, nakon toga, bar četiri dana raspusta! Ako vam se čini da se sada previše spajaju blagdani i praznici, kaj god! I 1. maj i Nova Godina, a pogotovo ‘dvajzdeveti’, bez četiri dana plandovanja nije moglo ići… Pa nisu uzalud svi vijećnici antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije putovali u Jajce i nazad, da bi se za kolinje dobio samo jedan slobodan dan… Znalo se i onda, kao što i sad zna se ‘spajalicom’ dobiti mini godišnji. Tko može… Na televiziji je svake godine Yul Brinner rušio most na Neretvi ili su krvožderni Švabe ganjali goloruk narod po Kozari… Drug Tito ispalio bi svoj rafal fraza i poruka, a u širokoformatnom Vjesniku preko četiri strane svoju poslanicu raspalili bi Bakarić, Blažević, Šuvar pa Savka, Mika Tripalo, dok ih nije politički eutanaziralo… Danas su svi pokojni (uključujući Vjesnik). Država se urušila, one buktinje začađavile, a stijene na Tjentištu, koje su simbolizirale neraskidivo ‘bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti’, nakrivile i erozirale od zuba vremena. Ostao je samo datum u kolektivnoj svijesti nas pionira, samoupravljača i dežurnih seoskih mesara, koji su tih dana fino zarađivali u fušu…

Proleteri su iz gradova s praznim ‘tristaćima’ i ‘stojkama’ hrlili babi na selo i tobože pomagali oko kolinja, a u stvari su smetali ili bi se već u prvim minutama ‘trančiranja’ porezali nožem pa bi ostatak dana, umjesto za mesarskim, proveli za stolom u kuhinji, degustirajući friška jetrica i čvarke. Kak’ je sve to ‘supač’ i friško, znali su reć’ moji purgeri, a u iščekivanju ručka. Najnestrpljiviji bi bio tetak Lokin, koji je stalno zavirivao u lonac – kad’ će više ti krmenadli, pire i paprika na salatu… Naravno, njega se oslobađalo radnih zadataka, ipak je on čovjek od mikrofona i estrade… Pa se ja pitam kako se nikad nitko nije sjetio mene osloboditi mesarenja, pa i ja koristim iste alate u obavljanju svoga posla!? Muč’ i drž’ za tu nogu… Predvečer bi se gostima ubacila ‘poputina’ pa do sljedećeg dvajzdevetog…

Iako Republike iz Jajca više nema (završila u k…), običaji su ostali isti. Kolinje mora biti tada pa što bude! Tehnika je napredovala pa je i vikend dovoljan, kad već četiri slobodna dana nema na raspolaganju… I sve je bilo dobro, dok su od oštra noža stradale nedužne svinje, koje smo zdušno pojeli, a kad su se cijevi zadebljale i kad su, umjesto četveronožnih, počeli padati dvonožni stvorovi, stvar je otišla k vragu… Pokoj vječni daruj im Gospodine i dobre kobase daj nama živima! Živijo 29-ti, Dan kolinja i obrade! Živijo!!!!