Emajlirani faks
Tehnička revolucija gora je od onih pravih, koje po pravilu ‘jedu svoju djecu’! Kako se razvija, tako u ropotarnicu povijesti baca trake, žice, papire, telefone i mobitele na tipke… Brzo treba napraviti novi tehnički muzej, jer neka će pomagala ostati samo u usmenoj predaji staraca i maglovitim sjećanjima korisnika, recimo – pisaće mašine, one male uredske zbrajalice, mehaničke kase u dućanima, Nokie 3310, kazetofoni, magnetofoni, walkmani i telefaksi…
E, ovo zadnje mi je nedavno uskrsnulo pred očima, jer dvojica naših poslovno kojekakvih partnera slalo je fax!? Ta je sprava krajem osamdesetih i do pojave interneta, s mnoštvom popratnih izvanbračnih prinova (e-mail, viber, massanger, facebook, skype…) bila odličan način poslovne komunikacije… Nema diktiranja u slušalicu, nema čekanja poštara, metneš papir u procijep, utipkaš broj i – ‘putuj Selma’! Naučili su baratati time i najtvrdokorniji retro manijaci, jer svi su to imali i znali.
Veli mi jedan poznati glazbenik, koji note još uvijek piše rukom, da će mi poslat’ jednu podužu obavijest o radu njegovog društva, bla, bla. Kako ćeš poslat’? – pitam ja. Veli on – faksom! Ma daj, pa udari mail, jednostavnije mi za daljnju ‘proizvodnju’ – savjetujem ga. ‘Ajde, ‘oću, daj adresu. Diktiram ja i vidim da to neće ići… Kakav ‘manki’? Je l’ s vel’kim ‘m’? Jao… Poslat ću ti adresu SMS-om pa samo kopiraj, da ne zezneš kaj – pokušam bit’ od pomoći. Prođe dan, maila nema. Prođe i tjedan – ništa. Nazovem, provjerim, veli on – pa poslao! I to dvaput! Kome, pobogu? Taj put donio je on materijale osobno na Radio jer, kao, usput je…
Za neko vrijeme premine jedan poznati karlovački pjevač, a njegov kolega, moj ‘e- mail free man’, opet šalje mail s njegovim životopisom. Ovaj put bilo je važno da to stigne brzo, ali, jao… Opet je on to slao x puta, a u dospjeloj pošti samo spamovi a la ‘Enlarge your penis’ i ‘Never better Viagra price’!? Ništa, imaš na fejsu njegovog prijatelja ‘tog i tog’ pa prepiši… Tako i bi…
I na koncu, taj moj frend ima opet pozamašnu količinu materijala za koncert koji organizira. Treći put Bog pomaže, pomislih, i opet mu pošaljem mail adresu i svoju i radijsku… Šalje on to vrijedno nekoliko dana… Ja ga zezam da sam vidio e-mail kako ide kroz Mrzlo Polje, vjerojatno će popodne doći do Duge Rese, samo da se malo odmori u Šangaju, pojede nešto, popije… Nemoj zajebavat’, sigurno ćeš dobit’, sad su mi pokazali kako to ide… Poslal’ bi ti faks, al’ nemam papira, a nema nigdje za kupit’… Naravno, mail se zagubio negdje oko Robne kuće, pa sam raspored izvođača za najavu obavio na licu mjesta. Pitam ga za mail, njegovu čuđenju nigdje kraja… Kako, majku mu, pisalo je da sam ‘sent saksesifuli’… Ma, nema veze… odradili smo posao, mlad si, naučit ćeš… he, he… Prođe par dana, kad eto ti sva tri maila sletješe sigurno i bez poskakivanja po pisti!? Gledam pa ne vjerujem… Kako mu je to uspjelo!? Nije važno kako, nego je važan rezultat!
Inače, fax uređaj je i dalje u kutu redakcije, pomalo je usamljen i tužan… Tek ga ja ponekad posjetim, uključim onu tipku što proizvodi specifičan jednoličan zvuk za početak biranja broja, pogladim ga po stranicama, poravnam papir što mu iz utrobe viri i namignem mu kao starom frendu. E-mail nas za sada važno i s visoka gleda, a nije svjestan da će IT manijaci izmisliti nešto još novije i da će i on ubrzo biti parkiran u carstvo paučine i zaborava u dnu kakvog skladišta. Kad ih se netko sjeti, bit će to poput legendarne rubrike ‘Kucamo na vrata zaboravljenih asova’!