Episkopatologija
Jesam li ja ipak trebao biti svećenik, kako sam jedno vrijeme mucao, kad bi me pitali kaj ćeš bit’ kad narasteš?!
Pitam se to ovih dana, onako na otvorenoj sceni, jer vikendom na Rujanfestu ‘vjenčam’ parove obučen u biskupske halje, naoružan čitanjima i pitanjima ‘mladencima’, koji pohode ‘Wedding Chapel’, šatorčić urešen baš za vjenčanje, onako s nogu i neozbiljno, naravno. Sve je baš kao u Las Vegasu, osim što u bračne vode ne uvodi Elvis, već fra Dado, kako me zovu redari i konobarice.
Zafrkancija je na nivou, jer dobije se i ‘vjenčani list’, fotograf škljoca, kandidate dočeka cvjetni aranžman na bijelom stolnjaku, a Mendelssonova koračnica upotpunjuje dojam pravog vjenčanja. Kad je ekipa skužila da je to prije svega dobra zafrkancija, s kojom se kasnije mogu ‘gnjurčit’ po Fejsu, navalili k’o Turci na Sisak! Raznospolni parovi bi se ‘vjenčali’ – i po dvije cure, pa on i on, pa on s dvije ženske, njih tri na jednoga – kombinacija k’o u lotu…
Dijeleći tako ‘blagoslove’ i izmišljajući nove paragrafe, fino se zabavljam, ali je to, brate, i naporno…!? Imao sam u nedjelju 21 (!?) ‘vjenčanje’… Ej, pa to je posao za cijeli završni razred Sjemeništa, a ja sam to sve rješavam, s tim da je malo tko od ‘svatova’ ispod 1,25… znate već čega. Požalio sam se svom ‘bratu u vinskom episkopatu’ Branimiru, koji mi je posudio solideum – onu biskupsku kapicu, a on mi blago kazaše: Težak je put do Spoznaje… Izdrži sve kušnje, brate!
Budući je sve tako blizu originala, odlučio sam skinuti kapicu i raditi gologlav, jer jedna od blagajnica preko puta bojažljivo me pitala: Jeste vi baš pravi pop ili…? Ah, kćeri, tek običan ministrant, malo se dokopavši halja i štatuta. Uostalom, osim Martinjskih špelancija, Svetog Vinka, Sv. Nikole, radio sam i kao ‘lažni pop’ za obnavljanje zavjeta prilikom zlatnih pirova, pa su ova ‘vjenčanja’ zaista put prema onoj mojoj čestoj poštapalici da sam vodio u karijeri – sve osim sprovoda!?
Da mi posao nije lak i bezopasan, dokazuje i epizoda s veselim ‘mladencima’ iz Zagorja. Kad su se poljubili za dug bračni život i sreću, u tijesnu kapelicu nahrupiše svi iz društva na foto session. ‘Ajmo, pope, bute se vuslikali z nami! ‘Ajd, dobro. Priđem ja, ono nikako da opali blic… Ali osjetim ja nešto se drugo pali!? Netko gori, viknem! A ono gorim ja, točnije, rub mog plašta biskupskog! U, mater ti je..m, kriknem, gaseći svijeću i spašavajući radnu robu… Velečasni, ne kleti – veli ‘mlada’. Ma, kak nebi klel, umalo izgoril k’o tamjan!
Fali mantiju, drž’ se mikrofona, Dadomire! Idite u miru…