Eroplan

Prije nekoliko tjedana, u subotnje jutro zaustavilo se vozilo varaždinskih registracija pred mojim kućom, a kako su preko ceste kod brata u dvorištu on i nekolicina momaka nešto radili, pitali ih jesu li na pravom putu za naći ostatke srušenog savezničkog aviona, kojeg su pogodili negdje krajem 1944.
Jeste, rekoše im i ekipa se spustila po makadamskoj cesti do njive Ciglenice, gdje već 81 godinu leže ostaci ostataka američkog bombardera, a kako su nam stariji pričali, posada se spasila, ali oni njima tada nisu bili bitni, nego olupina aviona koji je zaorao gmajnu .

Kazivale su nam bake, kako je to bio dar s neba za tadašnja kućanstva, koja su u ta vremena imala vrlo primitivan način prehrane, jer ratna su bila vremena, sijalo se i sadilo malo, a kako su bili nadomak šume, sve su češći bili noćni dolasci partizanskih kurira, koji su naređivali koliko se obroka mora skuhati i dostaviti na dogovoreno mjesto. Osim oskudice namirnica, bilo je problem i posuđe, jer kako je moja baka znala zdvajati: Lako je njima bilo reć- kuvaj za deset ili dvadeset boraca !? Prvo nemam kaj osim krumpira, a nemam ni u čemu !?
Jednaka je bila neimaština s priborom za jelo. Žlice su bile uglavnom drvene, tek pokoju pravu ostavili su Talijani prilikom povlačenja i kapitulacije, nož je bil jedan i s njim se svima narezalo, a vilice su bile vrlo rijetka imovina.
Onda je sam Bog dal da taj „eroplan“ padne i nije trebalo dugo da svi radno sposobni seljani pohrle prema ostacima i aluminijski lim i sve druge upotrebljive metalne komade nose lokalnom kovaču, koji je danonoćno izrađivao metalne žlice, vilice, noževe, ali i zdjele, lonce, poklopce!
Baka je kazivala da je ta akcija potrajala dok se partizani nisu ohrabrili doći blizu olupine i oni pokupili svoj dio, zaprijetivši mještanima da će pucati ako se netko usudi još prići i očerupati ostatke aviona.
Do tada je selo preskočilo stoljeće razvoja, jer su već svi bili namireni „špajz servisom“ o kojem su do tada samo mogli maštati.

Jedan lonac, naš legendarni „žgančar“ u kojem su se od 1944. do 1991. kuhali žganci othranio je sve Valente koji su živjeli na kućnom broju 112 !
Meni je taj lonac, karakteristične boje – sad bi rekli u „50 nijansi sive“, bio tako drag i mio, da sam imao dojam da kako su žganci sve tvrđi i pri kraju kuhanja, žgančar mijenja boju i da od svoje srebrne dobiva zlatnu boju kao i vrući žganci koji su bili okosnica doručka. Uz njih bijela kava, mlijeko , kiselo mlijeko „Divka“, čvarci, zelje… Sve je bilo dobro i ukusno. Žgančar je desetljećima stoički trpio sve udarce onom drvenom kuhačom po dnu i uvijek se iz njega tako dobro i mirišljavo pušilo…Kakve pahuljice, kakve kašice, kakav Čokolino.
Uostalom, vidi se na meni da sam imao kvalitetno prehrambeno djetinjstvo, sretno djetinjstvo čiji su počeci dana počinjali sa žgančarom !

Poživio je žgančar od „Preokreta ’45.“, preko olovnih poratnih dana, preko samoupravljanja i svih reformi, nadživio je Tita, moju baku i tatu, a već kao pravi ratni veteran odlučio je da neće dočekati rat koji je bio pred vratima, pa je u ljeto 1991, s malom rupicom na dnu premješten među stare kofere i alate koji se više ne koriste – u ambar. Danas bi se reklo – u recycle bin.

U međuvremenu je njiva na koju je pao avion zarasla i poveća udubina zarobljena je niskim raslinjem, visokim johama, brezama i šikarom.
Nije to spriječilo ekipu iz Varaždina da ipak uz pomoć detektora metala iskopaju pola kante metalnih ostataka, a susjed Zdenko na čijoj njivi i leže ostaci aviona dao im je bocu za kisik koju su njegovi iz tko zna kojih razloga čuvali na tavanu svih ovih desetljeća.
„Lovci na pale avione“ nisu otišli praznih ruku, a meni je njihov dolazak malo osvježio uspomenu na legendarni žgančar, koji ni sto Zeptera, niti zlatnih ni pozlaćenih komada posuđa ne može zamijeniti…

Čak sam njemu u čast još kao klinac koji si je utuvio u glavu da će postati veliki pisac, ili u najmanju ruku tekstopisac pjesama za „ Bijelo Dugme“ ili „Time“, napisao pjesmu „ Čari iz žgančara“ koju sam kanio uglazbiti, a počinjala je stihom :
„ Zbog tebe žgančaru stari, kod nas u Valenta,
uvijek je u stvari mirisala dobra palenta“ .
Dodat ću iz ove perspektive :
Za praviti takve zvizdarije, nikad mi nije manjkalo talenta, baš kao da su me othranili žganci, dobro ‘ajd- palenta!