Fakin, fakat i fakin
Prestao sam po noći sanjati Kanadu, pa je vrijeme da zaokružim ovu trilogiju s malo govora i jezika kojim se služe naši pečalbari na Velikim jezerima i okolici.
Kad je Tim Orešković iskočio u prvi plan, poput igračke iz Kinder surprise jaja, svi su zinuli, a ptice rugalice brzo su mu ‘građevine’ i ostale padežne nespretnosti nabijali na nos. On je tipičan primjer govornika druge generacije, koji znaju hrvatski, razumiju sve, ali teško ga govore jer to čine (pre)rijetko. Treća generacija je tu negdje, s tim da mi se čini kako je to i zadnji đenerejšn koji će imalo znati jezik svojih djedova. Oni, koji su tamo već pola stoljeća, najzanimljiviji su za slušati, jer govore jednu mješavinu hrvatsko-englesko-paursko-brajsko-kostenjarskog jezika. Pa to zvuči otprilike ovako:
Ćemo pojt u town popodne, kad lančujemo? Ja ću drajvat z trekon, on je big one, pa ćemo stat svi all together, right?! Vozimo se, a deda Milan glasno razmišlja: Je l’ mi bolje it na svetla pa na hajgvej, il’ ćemo okolo uz lake? Kaj su svetla, mamicu mu, pa bijeli dan je… za lake i highway znamo… Joža priskače u pomoć: Svetla su semafor! Oh boy, kaj ne veliš!?
Promet gust u svako doba dana, pa deda mora pazit’ na sve te lađe što plove niz road. Usput se prisjeti kako je jedan njegov frend, drajvajući se gore na nord, sjever, anyway, udaril Gusa pa napravil demiđ na SUV-u oko dvi tauzent baks, a Gus ošal u šumu, madrfaker, ko da mu niš ni! U prijevodu – udario autom u soba, šteta 2000 dolara… ostalo razumijete…
Sandra, jel ti tesno na beksitu? – pita deda našu pjevačicu i violinisticu Martinu, koju je s pol snage prekrstio u Sandru. To je njemu normalno, veli on.
– Well, Davor (to sam ja), z menom su delali svakakvi ti Azijaneri z onim čudnim names, ki bi to zapamtil i izgovaral, pa sam im ja dal names kak se spada! Bili su Mika, Jura, Joso i tako… Za some times i sami su se međusobno tako zvali, right?!
Stoga sam ja njega prekrstio u Sveti Milan Prekrstitelj!
– Dobar ti je joke, Davor, he, he, meći si još suop i rizance, to je soup od prave čiken, znan ja kadi treba kupit domaće turkey i pork! Nisi baš brekfastoval nešto, a kadi je do noći, far away! Sandra, opće ne jedeš salad, kaj si shame, meći i jedi! E, tell me nešto, anyway, imam kveščn za te. Pitaju moji mladi da zakaj psuješ na engleski, kad divaniš ‘rvatski?
Sandra/Martina ga zbunjeno gleda…
– Pa kak psujem, ne baš, nije mi navika, pazim na to…
– Veliju da stalno juzaš (koristiš) ono prosto: Fuck! Kadi treba i ne treba…!?
Ajooooj, sjeti se Sandramartina… oni su to krivo skužili!
– Ja velim onak’ po purgerski (mala je iz okolice Zagreba) – fakat i za dečka da je fakin, a to nema veze s Fuck it i slično… Ajmeeee, ne bum više… fakat, ne bum!
– Ne se sekirat oko ti missunderstand, to je južuli pri nami, nego recite, kak vam je bilo na Najegra fals? Jeste bili wet od rose kaj leti all around tamo?
Skužili da se radi o Niagari, pa objasnili našim dragim domaćinima, koji su nas zaista mazili i pazili kao da smo u bussines class tretmanu, da nam je pri njimi najlepše, kaj se Kanade dotikavle. Lijep je CN tower i zastrašujuće visok, pogotovo kad staneš na ono staklo, a ispod, kako je rekao Goran Milić – ambis! Čast Niagari i širokim ulicama što vode u grad, uređenosti i disciplini, akvariju koji kao da je iz neke druge dimenzije, ali… Sve one fraze o jednoj majci i domovini istinite su. Ma kakva je, naša je, tu pripadam. Draža mi je ova Hrvatska, kakva god bila, od svih amerika i kanada ovoga svijeta. Stari kraj, kako je zovu našijenci, ostat će moj kraj do kraja moga. Tek sad shvaćam što je Thompson htio reći pjesmom ‘Neka nitko ne dira komadić mog svemira’! Iako neće priznati, jednako tako razmišljaju i svi koji su zauvijek odletjeli preko brda, mora, oceana… Fakat ili fuck it. Svejedno.