Finilo i finale
Gledati finale Svjetskog nogometnog prvenstva, nekako se podrazumijeva. Bog mi eto, dao pamćenje da se u pol noći mogu sjetiti sve i jednog od 1970. kad sam kao osmogodišnji klinac pokušao ući u pretrpanu kuhinju kod susjeda Tuškana, koji je jedini u našem dijelu sela imao televizor. Ipak ogled Brazila i Italije nisam vidio, ali sam ispod prozora čuo sve , navijajući za Pelea i društvo, nervozno nabijao loptu u zid.
Mundijal u Njemačkoj djelomice sam gledao na onom čudnom ekranu s trobojnim filterom kod šul kolege Karafe, ali nije mi se to sviđalo, pa sam se na finale Njemačke i Nizozemske uglavio u prvi red sjedenje na podu kod rođaka Steve, koji je kao i svi gastarbajteri navijao za Švabe, a mi klipani za Cruyffa i „Oranje“.
Na istom mjestu svjedočio sam pohodu Kempesa i Ardillesa prema prvoj kruni Argentine 1978.Opet su Nizozemci izgubili, iako nisu bili ništa lošiji od „gaučosa“.
Iduće finale, ono u Španjolskoj ’82.odgledao sam u vojničkom klubu u Novom Sadu. Pamtim samo Rossija i toplo pivo.
Kad je „mali zeleni“ Maradona ’86. poveo rukama i nogama svoje prema drugoj tituli, radio sam kao sezonac u Crikvenici, pa je tv sala hotela Esplanade pucala po šavovima od nas s leptir mašnama i Nijemaca koji su kasnije uz piv i ćevape gasili žeđ i glad za titulom.
Pohod Nijemaca na novu titulu 1990. odgledao sam doma sam samcat. Po prvi put na finalu – sam u kući !?
Ratno finale i Brazilsku krunu mi „Jamari“ odgledali smo u Mirkopolju na teveu koji smo iznijeli ispred spavaonice, a sjećam se da smo bili dosta nervozni jer je lokalni pečenjar, kojeg smo angažirali da nam ispeče odojka, jako sporo to činio, pa smo mu dali nekoliko žutih kartona, a na kraju i izbacili iz igre.
E, onda je došla 1998. Cijeli vikend bio sam dežurni na Radio Karlovcu, radio večernji program. Subota- naša bronca i prvo veće okupljanje na Korzu od konca „Oluje“, sreća i veselje i izravan prijenos te sreće! Sutradan sam pohod Zidana i ekipe gledao jednim okom, dok sam svako malo trčao u studio i radio „neizravni prijenos“.
Ono japansko finale, opet doma, ¨pravi¨Ronaldo se prošetao prvenstvom i finalom.
Sraz Materazzija i Zidanove glave 2006. pratili smo usred svirke za Židorovo u Lipniku. Sve je bilo – Tip top!?
Po treći put – sam u kući za furioznu „Furiju 2010. Opet sam žalio Nizozemce, koji nikako da uzmu tu „kantu“.
Finale iz Brazila, opet svirka. Ovaj put kod Sokolskog doma- Karlovačko korner. Pogledao malo lošeg nogometa i još jednu titulu za „ElF“ protiv Messijeve Argentine.
Eh, onda Rusija i naše finale. To ljeto bio sam tri puta na operaciji oka, pa sam većinu utakmica, a tako i finale odgledao s povećim flasterom na lijevom oku. Vidio sam dovoljno…
Da može i gore, pokazalo se 2022. u Kataru. Kako sam nakon ¼ finala i pobjede protiv Brazila završio s moždanim na neurologiji, polufinale i finale pratili smo pod budnim okom sestara, koje su stalno pazile da se ne sekiramo, pa smo „Deda“ Zdravko i ja gledali to kao dva redovnika, skoro uz molitvu, bez psovki i povišenih tonova.
I, dođe ovo „Super bofl finale“!?
Prvo, koje sam svojevoljno napustio na poluvremenu. Sve te zvijezde i sva ta gungula bile su previše za moje poimanje nogometne svetkovine kakvo je finale SP.
Onaj dosadni Buffer koji cijeli život pare mlati na jednoj rečenici koju je licencirao u boksu, pa naporni Trump, i cjelokupno gađenje VAR-om i svim diverzijama Fife, jednostavno me pretvorilo u ravnodušnog robota koji je navio alarm i prije početka drugog poluvremena – pa lagano u krpe.
Oko dva ujutro mi se pripišalo, pa kad sam oprao ruke, zavirio u mobitel vidio da je sve završilo i bez mene. Bravo Olmo, bravo ekipa. E viva Espana !
Kad sam kasnije na snimkama vidio onu dosadnu i nametljivu mečku koja ne zna da crveni karton povlači i neke kazne i carine, kako igra oko pobjednika, shvatio sam da je moje napuštanje finala bila jedna vrlo mudra odluka…
Postupio sam uostalom, kao i naš izbornik – na pitanje dal ić il ne ić, ipak odlučio ić, baš kao i Dalić. Ponizno, kao i uvijek…