Fizičke šlape – solsticij
Solsticij je prirodni trenutak kada zemlja napravi jedan krug oko sunca, koji traje godinu dana. Imamo 2 solsticija: ljetni i zimski. Ljetni označava prvi dan ljeta, a zimski prvi dan zime. Isto tako imamo i 2 ekvinocija: jesenski (prvi dan jeseni) i proljetni (prvi dan proljeća).
Najduži dan u godini je prvi dan ljeta. To znamo još iz škole. Škole, čije se učionice prazne baš uoči tog dana u lipnju. U to doba godine, bez obzira na ishod u svjedodžbi, mene je uvijek preplavio val beskrajne sreće… Duži dani, topli dani, ‘bezškolni’ dani, bose noge, pokošene livade spremne za utakmicu, kupanje i još bezbroj ljetnih veselja koja upravo počinju! Hura, hura, praznici su, pjevali su Boney M, a to je tako dobar osjećaj!
Gledajući ovih dana svoju maturanticu i malu maturanticu, kako zbog upisa, prijemnog ispita, priredbi i maturalne zabave, još ne mogu ‘okačiti torbu o klin’, sa sjetom se sjećam krajeva školskih godina… Scenarij je bio gotovo uvijek isti: taj bi petak pokupili likovne mape i ‘fizičke šlape’ – tenisice za tjelesni, koje su cijelu godinu stajale u školi, pa juriš doma. Prvi potez: navući te plavo-bijele Borovo tenisice pa udri po lopti. Nije ih bilo šteta, jer noga će ionako do jeseni biti broj veća pa ih je legalno uništit’ klizećim startovima i beskrajnim nabijanjem lopte u sjenik, čija su vrata glumila gol… Torba s vodenim bojama, šestarom i ravnalima odletjela bi u kut, a dosadne razlomke i periodički sustav zamijenili bi Komandant Mark, Laso romani, Alan Ford i, dobro ‘ajd, Čik i Zum Reporter, kad bi ih uspjeli ukrast’ starijim dečkima…
Kad je dan u godini najduži, moja bi sreća bila najveća. Kako se dan skraćivao, a pogotovo u kolovozu, kad je to već bilo golim stopalima i okom vidljivo, uvlačila mi se nekakva tuga i nemir u plahu dušu… Evo je opet na vidiku… Škole, naravno. Iako nikad u prevelikom problemu, nikad niti odličan, nekako mi je rastanak od svega što nosi ljeto padao teže nego bilo što. Čak mi i odlasci na popravni ispit iz matematike, čime sam se ‘počastio’ u prva dva razreda srednje ‘šuvarice’, nisu nešto osobito teško pali, unatoč galami (i ponekim zaušnjakom) roditelja. U stvari, vikala je mama, tata je znao da će od tog malog bit’ nešto jednog dana… Tako se bar hvalio u lokalnoj birtiji, kad bi ga zezali da idem na ‘magisterij’, točnije, na produžnu nastavu. Ali, da toga nije bilo, ne bi otkrio čari karlovačkog prijepodneva sedamdesetih… Jer ta dva sata matematike trajala su do pola 10, a bus je išao tek tri sata kasnije. Proučio sam svaki izlog Tekstilke i savladao skakaonicu na Foginovom, dok tamo nije bilo nikoga. Tipična fobija seoskog fakina od gradskih frajera, koji bi popodne zavladali tamo…
Zato volim kad dan traje baš cijeli dan, od 4 ujutro do skoro 10 navečer, a noć tek tih pet-šest sati. Da se mene pita, tako bi bilo cijele godine. Kakav je to život, kad je već u 4 popodne vani mrak… Uzalud sva čudesa digitalnog svijeta, ja bi van! Ta solsticijska klaustrofobija traje i danas… Kako sam sjetan bio krajem kolovoza, kad zamirišu nove knjige i nove ‘fizičke šlape’, tako me i sad lovi isti osjećaj kad završe Dani piva, a zamirišu antifriz i nove zimske gume… Kao da nekakva nevidljiva jesenska neman proždire svjetlost dugačkih dana i najavljuje fijuk ledenog vjetra, koji ne može donijeti ništa dobroga.
Zato uživajmo u ljetu i danima što im se ne vidi kraj. Vidi se, al’ tako se to pjesnički kaže, valjda. Odoh potražiti svoje fizičke šlape…