Flashback

Iako su sve situacije o vraćanju na mjesta iz davne prošlosti već vrlo upečatljivo opisane, a najpoznatiji su povratak Filipa Latinovitza i njegovo držanje kvake ulaznih vrata u trajanju od stotinjak stranica Krležinih opservacija i sjećanja glavnoga junaka, pa cijeli tom Proustovih potraga za izgubljenim vremenom – naročito kad njegov junak žvače pecivo i pije bijelu kavu… Tim junacima sjećanje se vraća i mi skupa s njima odlazimo u neko drugo vrijeme, na isto mjesto. Tako nekako i ja sam se osjećao prošle nedjelje, dok smo u koloni dobro uščuvanih starih vozila ulazili u prostrano dvorište Lovačkog doma Muljava podno Petrove Gore.

Sve se nekako posložilo i kao slučajno pogodilo: gotovo u isti dan po prvi i jedini put proveo sam dan na tom mjestu, u tom objektu, a bjaše to davne 1981. Muljalo se svašta u svim tim godinama, ali osjećaj o povratku na ‘mjesto zločina’ nije se mogao smuljati niti zatomiti. Ista nadstrešnica s drvenim klupama i stolovima, isti bistri i brzi potok, stoljetna šuma i svjež zrak, unatoč sparini kakve se ne bi postidjeli ni Saigon ili Karachi… Glavna zgrada bitno je promijenila izgled, proširena je i modernizirana, ali meni se vremenski kotač automatski vratio u tu godinu ‘ranih osamdesetih’. Oboružan mikrofonom, mobitelom (bez signala), video kamerom i ostalim alatima kojima se služim radeći sadašnji posao, negdje u mračnim dubinama podsvijesti dozivam slike u kojima na istom mjestu u lijevoj ruci nosim tacnu punu vruće janjetine i odojka, a u desnoj ubrus… Tada smo nekolicina nas maturanata zaradili svoje prve konobarske dinare.

Mićo M., naš kolega, bio je sin tadašnjeg direktora Šumarije Vojnić, koja je rukovodila tim objektom. Reka’ je ćaća sinu da mu treba pet-šes’ momaka koji bi pomogli u subotu naran’t jedno dvije iljade ‘hodočasnika’, koji su druženjem kanili obilježiti (zaboravio koju) godišnjicu proboja neprijateljskog obruča. Uvjet je bio da znamo nositi ovale 100–150 metara, kolika je udaljenost od ražnja do stola i da imamo prijevoz iz Karlovca. Uvjete smo zadovoljili Mile Sokolić, vlasnik bijelog Fiće, koji je potrpao još dvojicu ‘bijelih bluza’, i ja s plavom ‘Simkom iljadu’, koju sam naslijedio od oca, koji je, na žalost, stradao koji mjesec ranije… I tako smo s pjesmom ‘Petrova mi gora mati’ na usnama krenuli nahraniti sva ta gladna usta i zaraditi ‘crljenku’ – novčanicu od deset ‘iljada starih dinara, koja je tada bila sasvim fina dnevnica…

Kasnije smo otišli na zabavu u Cerovac i, koliko se god trudili, nismo uspjeli potrošiti tu lovu… Tek kasnije je stigla Milka Planinc, pa inflacija i one smiješne novčanice s bezbroj nula. Sad kad je nastupila tridesetogodišnja zastara, slobodno mogu priznati da sam ja vozio ‘prije stjecanja prava na bla, bla’, s tek položenim testovima, a ispit je uslijedio tjedan dana kasnije. Milicija je tada imala prečeg posla od ‘vatanja klipana bez vozačke pa nije bilo tegoba.

Posao je bio prost k’o pasulj: uzmi tacnu i meći đe nema mesa na stolu. Pitaj šta će pit’, ali ima samo domaća rakija, pivo i ‘žuti Polo’. Ništa se ne naplaćuje, to je riješeno. Kad jedni jedu i odu, nosi prazno na pranje pa ispočetka… Potrajalo to do kasno popodne, dok se svi samoupravljači nisu najeli pa zaputili put Biljega na govorancije i toplo pivo. ‘Ko bi to sve naladio u potoku, pravdali su se domaćini kad bi netko prigovorio da se tako toplo pivo ne da piti. Nama su uspjenjeni partizani brzo dosadili pa smo se probili kroz obruč ‘djece palih boraca i posrnulih majki’ pa ‘kod Duleta’ na hladno pivce. Ima se novaca, ‘cener’ je u džepu, a ponos do neba.

Lijepo je bilo i s ‘oldtajmerašima’, tim više što su mi uspomene tako jako isplivale i nosile me kroz ugodno druženje s veselom ekipom. Razgledali smo grob posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, mjesto koje me nadahnulo za riječima prvog hrvatskog predsjednika Franje: Mnogi su sumnjali u hrvatski narod i mislili da nikad nećemo imati svoju državu! Ali kralju Svačiću, nisi bio u pravu! Povijesni usud i Tvoje prokletstvo neće se više nikada ponoviti! Tisućljetni san je dosanjan i živjet će vječno naša lijepa… Na što se nazočni grohotom nasmijaše… Kilometar dalje, podno ‘očerupanog’ spomenika na Petrovcu, posegnuo sam za mislima druga Tita: Mi smo more i more krvi proljili za bratstvo i jedinstvo i slobodu koju imamo! Zato moramo to čuvati kao zjenicu oka svoga! Da, Joža, svakako… Zato su ‘nepoznati počinitelji’ ogulili prokrom ploče s Bakićeva spomenika gotovo do zadnje, a što se s bratstvom i jedinstvom dogodilo – znamo… Čak je i brijačka zadruga ‘Bratstvo’ u stečaju, a FK ‘Jedinstvo’ iz Bihaća razmišlja o promjeni imena u ‘Bihaćki Junajted’!

Uh, prije trideset godina golobradi mladić, težak oko 75 kila, danas ‘bjeloglavi sup’ pun sijedih vlasi i ponosni nositelj sto kila žive vage. Vidi se da sam vrijedno ‘ulagao u sebe’! Panta rei… Za još malo čačkanja po učeničkim uspomenama idealno se uklapa i godišnjica mature i susret s desetak zainteresiranih konobarica i konobara na pragu pedesete… Ponekad mi se čini da je sve to bilo u nekom drugom životu… Ako jednom odlučim napisati memoare (ako mogu Nives Celzijus i Bore Lee), ovih će se trideset godina zvati ‘Od Muljave do Muljave’… Bez muljanja. Časna pionirska!