Frka me Prpe!
‘Ajd da sam i to doživio…
Što?
Pojasnit ću malo kasnije, moram obaviti „topničku pripremu“, pa onda u „PUA“ (O)blog.
Kratica znači „Pisačko učitavalačka akcija“.
Nije da me i prije niste znali priupitati kad ću objaviti štogod novoga u rubrici koju redovito punim štivom od rujna 2005, jer znalo se dogoditi da između dvije priče bude malo poduža pauza, a osim one krizne situacije s kraja 2022., kad sam bio baš udaren u glavu, nekako sam se držao samonametnutog ritma od najmanje 3, uglavnom 4, a kad me krene i 5 obloga mjesečno, ali sam ovih dana dobio prvi upit – zašto štrajkam!?
Taman se dovukoh s pregrijane plaže s bar tri priče u glavi, koje ću „powordat’“ čim se dočepam svoje hladovine u Dolenskom selu, presječe me poruka gotovo prijetećeg sadržaja:
Halo, Hemingwaj, jel’ tebi netko ukrao olovku i papir? Od 22.7. nisi ništa objavio!?
Pozdrav, Prpa!
Nasmijalo me, malo zabrinulo, ali i obradovalo!
Znate onu o egu i vječitoj potrebi da te netko hvali i da nekome nedostaješ…
Prpa je moj dugogodišnji prijatelj, generacija smo, uvijek se lijepo napripovijedamo i do njegovog mišljenja o mom literarnom radu mi je stalo, jer on je još i pio iz moje ruke, pa su mu jasni moji životni slalomi između barskih stolica, mikrofonskih stalaka i veleslalomi i kombinacije oko izdavanja knjiga na čije je promocije redovito dolazio.
Nije da me uhvatila baš velika „prpa&frka“, ali ne volim biti aljkav i neodgovoran, pa makar se radilo o običnom godišnjem odmoru, odlučio sam djelovati brzo i isto popodne napisati malo štiva, da mi Prpa i nadam se još podosta čitalačke publike ne doživi „anafilatičkooblogenični šok“!?
U misli mi odmah ujezdila ona Bregovićeva izjava kojom je on objašnjavao način svoga rada, odnosno ispričavao se što nije malo ažurniji u pisanju pjesama, nego je kampanjac koji na početku snimanja albuma nema ništa osim dva teksta i nekoliko zgužvanih papirića s idejama, koje tek treba uobličiti i sljubiti s glazbom koju će snimati.
„Nisam ja, jebiga, k’o Đorđe Novković, koji uvijek ima punu fijoku pjesama, pa ih samo dijeli kad pjevači i grupe dođu po materijal.“
Druga misao je ustvari pjesma ranog Dugmeta – „Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali“, za koju je tekst napisao pjesnik Duško Trifunović, kojemu je Bregović često išao po malo poezije iz koje su u pravilu nastajali veliki hitovi, a kako ih je Bebek maestralno otpjevao, svi su ih pripisivali fenomenu zvanom „Bijelo Dugme“.
U tom tekstu često se prepoznajem, a evo i zašto:
Glavni junak jedne knjige
Došao mi da se žali
Divno bješe glavni biti
Dok me nisu pročitali
Svijetu je svega dosta
Ničeg željan nije osim
Glavnih junaka
Saznali su moje mane
Moje tajne, moje tuge
Pokidali neke strane
I pošli da traže druge
I pošli da traže druge
Zatim pošli da traže druge
Svijetu je sveg’, sveg’, svega dosta
On čeka svog’ gosta
A duša se trudi svaka
Da ima svog junaka….
Naročito me brine onaj dio:
… Pokidali neke strane
I pošli da traže druge
I pošli da traže druge
Zatim pošli da traže druge…
Upravo zbog toga draga mi je bila Prpina poruka, pa mu se odužujem na ovaj način što ga, naravno bez pitanja i odobrenja, uvrstih kao glavnog junaka ovog (o)bloga. Uz obećanje, naravno, da neću više bez štiva nasušnog ostavljati njega i ostale koji vole pročitati koju riječ… I tako oko 950 puta do sada.
Uzmite mi za olakotnu okolnost i životnu dob, jer što je meni bilo opaliti štivo jednom tjedno i češće prije dvadesetak godina, piece of cake!
E, sad bi i mesečno jedared bilo dosta, kako pjeva Balašević u svom „Petlu“, ali nećemo valjda zvati i VAR!?