Gasterbajter

Koliko je stanovnika u Hrvatskoj, jednako toliko ih ima u dijaspori. Jednom me je, u pauzi borbenih djelovanja, jedan suborac, mrtav ozbiljan zapitao:
– Damire, daj mi reci, kadi je ta dijaspora?
– Pa vani, inozemstvo …
– Da, a koji je glavni grad, jel´ to u Evropi ili …
Kasnije smo razjasnili materiju, jer je upravo zatulila “opća opasnost”, pa je valjalo krenuti u obranu Majke Domovine, a dijaspora nek´ pričeka …

Saznanje da su u zadnjih dvjesto godina naši ljudi odlazili trbuhom za kruhom u tuđinu, posvuda, pa čak i na kraj svijeta. Mislim na Ognjenu zemlju, Novi Zeland, Južnu Afriku … Da je kojim slučajem moguć život na Marsu, eto tamo male kolonije našijenaca, s prezimenom na “ić”. Brzo bi Mars postao Marsić. I zato mi sada srce kuca jako, smije se i veseli! Razlog? Evo, dočekali smo mi mali, zajebani i, kakvi sve već jesmo, da i k nama dolaze stranci na rad. I to ne samo “šljakeri” iz Rumunjske, Kosova, već svjetske face.

Argentinac Pekerman, “Švabo” Mattheus, Trappatoni, treneri su koji se nude Vlatku Markoviću, da ih uzme za izbornike naše nogometne vrste! A nije to mala zajebancija. Smjer migracija se okrenuo. Evo njih k nama u dijasporu! Neka ih, pogotovo ovih koji su još u punoj radnoj snazi. Treba te “strenđere” upregnut´ malo jače nego naše ljude. Pa nek vide kako je u tuđini! Osim dragosti koja me prožela, ova licitacija s uvoznom mozgovima podsjetila me na događaje iz davne i početkom inflacije prožete ´86-e godine prošlog stoljeća …

Te sam godine, po posljednji put, ljeto proveo radeći u Crikvenici. Kako mi je “tezga” na hotelskoj terasi bila premalo, prihvatio sam još i posao prodavača piva, sokova i sladoleda na plaži. I tako, u krhkoj hladovini dva suncobrana, naoružan s dva frižidera i limenom blagajnom, mlatio sam lijepe novce. Im´o sam para k´o Ðajić. U rujnu sam odmah kupio “stojadina”, pa nek selo pati!

Dakle, bjaše to ovako:
Jednog, naravno, vrućeg srpanjskog dana, dođe k meni momčić od petnaestak godina i uljudno pozdravi na Njemačko-hrvatskom:
– Topar tan, ja se sofem Konrad, kako se ti sfala?
– Drago mi je, ja sam Damir – odgovaram malo začuđen nastupom …
– Mošemo li na Dutche schprehe raskofarati?
– Ja naturlich, aber, Spriht du langsam, ich bihn blonde, ha, ha …
Da skratim priču. Mali je bio osuđen na tri tjedna kupanja i tumaranja Crikvenicom s Mutter, Father i Bruder, kojeg nije mogao smisliti, umjesto da uživa doma sam, što bi on najviše volio. Konrad je bio preteča današnje “on line” generacije i, kako mi je pričao, svaki slobodan trenutak provodio bi za svojim “Commodore 64” računalom i rasturao po njemu. Ova jugoslavenska dosada ga je ubijala, pa je u meni vidio način da si malo osvježi ljetovanje. Kako je naučio nešto hrvatski, vrlo brzo je savladao rječnik trgovca pivom i sladoledom, pa je iz dana u dan sve više prodavao vaniliju i “karlofačko” zajedno samnom. Cijene nisu bile problem, a jezične barijere sa strancima u trenutku je nestalo.

I tako je za dnevnicu u obliku sladoleda i “žutog Pola”, Konrad uživao radeći u truloj socijalističkoj firmi, za mene okrutnog kapitalistu, koji je u sred bijela dana mogao ostaviti malodobnog “Švabu” da radi sam, dok sam se ja u moru brčkao s “komadima”!
Vratim se jednom s ručka, a Konrad maše s 500 DM.
– Was is das? – blenuo ja u “orlove”.
– To sam ti promijenio, po kurs iz “Fečernji”!
– Svaka čast majstore, uzmi si proviziju!
A, kako rekoh, bila su to vremena kada je dinare valjalo što prije promijeniti u čvrstu valutu. Konrad je bio svjestan moje gladi za devizama, pa je to obavio brzo. Uostalom, u to doba Riječka banka je bila zatvorena, radili su dvokratno, pa je moje prodajno mjesto održavalo fiskalnu ravnotežu i poboljšavalo devizne rezerve (moga đepa).

Uz to, bio sam i preteča današnjih info punktova. Konrad je vrijedno ispisivao u nedjelju ujutro rezultate Bundes lige, kao i brojeve njihovog Lotta! Jebote, kako sam iskorištavao te nekadašnje okupatore, danas nam saveznike! Najtužniji dan u Konradovom životu bio je kad su odlazili doma, u Landsberg. Suza kao na kraju filma “Casablanca”. Roditelji šmrcaju, što od sreće što im se dijete konačno na “urlabu” zabavilo, što od činjenice da ipak nisu potrošili ni pola novaca na njega, jer je sladoled i sokove krvavo zaradio, a za ništa drugo nije pitao. Mali rida, on bi se još igrao …

Razmijenili smo adrese i čvrsto si obećali skorašnji sastanak. Ako nikako, na neutralnom terenu. Pola godine kasnije, kad sam im iz kurtoazije poslao pozivnicu za svadbu, stigao je lijep odgovor. Na svadbu neće doći, ali će biti u Crikvenici, na ljeto, pa nek se ja izvolim nacrtati tamo kako znam i umijem. To sam i učinio, ali kao turist, jer sam na kontinentu našao stalni posao. Dar su mi uručili mama i tata, jer je Konrad otputovao. Kad je shvatio da mu poslodavac nije tu, odglumio je sve poznate viroze i alergije i prvim avionom s Krka odletio doma. Ne k liječniku, već za kompjuter. I tako je propala posljednja šansa da malo ublažimo negativnu bilancu u međusobnom zapošljavanju SFRJ i SR Njemačke.
Aufiderzen.