Gazi gazi

Gazi, gazi srce moje “- pjevala je, tada još mlađahna Gabi Novak.
“Gazi me k´o ženu” ,peva danas neka “silikonizovana” pevačica.
“Nemiri u Gazi i Zapadnoj obali” -vrlo su česti naslovi u novinama,kad se opisuju događaju na nikad mirnom, Bliskom istoku.
U karlovačkom prognaničkom naselju Gaza,koje je s vremenom izgubilo prvotnu namjenu,ovih dana opet je živo.
Policijska ophodnja napadnuta od strane grupe mladića,izvukla se bez ozljeda,ali su “nadrajsali” njihovi automobili,koje je zasula bujica bijesa,kamenja,sjekira i stanovita količina građevinske galanterije(čekić,lopata,pila).
Povod ?
Zna se.”Majkani” se opili,bučili,jurili neregistriranim voznim parkom po naselju,jednom rječju- “pizdili”.
Netko je pozvao policiju,a ekipa se baš zaigrala…
Kad sam slušao kasnije policijsko izvješće,ulovila me neka sjeta.Prisjetio sam se svih onih neobičnih dana iz ´92, ´93 i ´94 godine, kad sam na Gazi zarađivao kruh svagdašnji.I to kruh ,jako tvrde kore,zamiješen oštrim brašnom,bez puno aditiva..
U nepunih 12 “kvadrata” nekadašnje garaže,otvorili smo “bistrioć” koji je radio svjetski.Najprije su došli uvijek žedni građevinari GP “Međimurje”,pa egzotično izaslanstvo iz Turske, koje su sačinjavali emigranti iz Sanđaka i njihovi potomci.Oni su dopremili repromaterijal i konstrukcije za kućice,koje su bile montirane u rekordnom roku,pokrečene i namještene čekale prve stanare.
A stanara je došlo 2500.U tom naselju,donaciji njemačke vlade,smješteni su prognanici koji se nikako drugačije nisu snašli.Ma što to značilo- zauzet stan ili inozemna avantura.
Kako su izvori prihoda bili socijalna pomoć,prognanička naknada,vojničke plaće , švercanje automobilima i “dojčmarkama”,živjelo se od danas do sutra.Od runde na šanku, do runde,nakon koje se često padalo pod šank ili u obližnju grabu.Tih godina shvatio sam značenje stihova- “rakije amo, nema utjehe u vodi” …
Bože,da je samo ponekad tamo bila instalirana kamera,koji bi to “Big brother” bio!
Samo naselje, stanovnici su doživljavali kao nužno,prolazno zlo.
-Jebem ti taj tetrapak-govorio bi Drago iz Rakovice- Ujutro ne treba pitat´ “jel´ šta bilo”?
Ako je bilo, čulo se u bar još dvije kučice,a kad bi se “zagorjeli” ratnici vratili s terena,tresla bi se Gaza cijelu noć! Zidovi tanki,a volja jaka….
Jednom smo tako “uhvatili u mašinu” Milana iz Cetingrada koji je bio otac triju djevojčica,ali sina je žarko želio…Vraćao se iz Kukače,s terena,pa je svratio na piće…
– Ma da ja napravim sina,cijelo naselje se ne bi trijeznilo osam dana- glasno je razmišljao Milan,pijuckajući pivo iz flaše.
– Ja mislim da bi ga ti moga´ noćas naprav´ti !- mudro je izjavio Pave, nekadašnji trgovac konjima .
– Zašto baš noćas ?- čudio se Milan.
– Šta ti ne znaš kakav je recept,za sina iz prve naprav´t?
– Ne znam,jebiga, ajde Pave divani…- Milan je već bio spreman “kupiti” recept – Ti Damire, utoči još jednu…svima !
– ´Vako Milane- popij još jedan “konjačak”,pa u punoj ratnoj spremi navali na Maru!
– Kako,jeba ga ti ,u uniformi!?
– Ništa ne divani,samo se uvali u krevet.Nikako ne skidaj čizme,ko jebe plahte,ima ih iz donacije još!Ranac mora bit na leđima,puška preko ranca,šljem stavi na glavu,hlače spusti do koljena,nikako niže,i udri bez puno razgovora!
– Mene si naš´a zajebavat?- Milan se neodlučno počeše po dvotjednoj bradi,sve ne vjerujući u ovaj čudnovati recept…
– “Dekni”piće i na pos´o- neumoljiv je Pave -smijuljeći se neprimjetno…
Ne morate vjerovati,ali Milanu je sve upalilo !
Za devet mjeseci,sin od četiri kile, uselio se,na ponos ćaće i sve rodbine u “tetrapak” na Gazi.Ime mu je Pave,po tatinom “stručnom” savjetniku i po ujaku koji je “zaglavio” na “Križnom putu”..
Mene bi zanimalo, što bi mali Pave rekao na postupak novih stanovnika naselja,čiji je rok trajanja bio od tri do pet godina.Danas trinaest godina poslije,u tim nastambama još uvijek žive ljudi u nevolji.I nije im dovoljno nevolje,pa policajce gađaju sjekirama.Možda baš kraj kućice ,u kojoj je u istoj uniformi (policijskoj) ,ćaća njega napravio-iz prve !
Gazi,gazi,purgere,pajkane,gazi sve majkane…..