Gospodin i gospođa Veprovčević

Kad su prošlog tjedna pripadnici jedne obitelji iz roda običnih veprova (lat. aper) niotkuda i posve iznenada banuli u centar Karlovca, iznenađenju i čuđenju nije bilo kraja. Pa kako pa zašto, kojim pobudama, gdje su izgubili kompas i slično… Svi su se digli na zadnje noge – najprije policija i lovci, a nakon odbacivanja ‘neprijatelja’ na početni položaj, svi ‘veproznanci’, prijatelji životinja, a srećom da životinje iz Kozjače nemaju svoj sindikat, jer i oni bi se obratili oštrim priopćenjem o kršenju ‘beštijskih prava’ i bestijalnosti lovaca i policajaca! Još od pokušaja upada jedne druge dlakave i čekinjave skupine, od prije dvadesetak godina, nepozvanijih gostiju u gradu na brojnim rijekama – nismo imali.

Sad kad su se slegli komentari, izblijedile dosjetke i sve je postalo tek zanimljiva zgoda, ja ću pokušati dočarati što se u stvari dogodilo u glavama ovih brzih, pogurenih i vječito gladnih životinja. Što ih je nagnalo da osvanu u Novom centru i protutnje Senjskom i Grabrikom ‘ki Fanđo’! Ako to ne napišem kao basnu, ispast će da opet izmišljam i ‘putljam’ nešto. Dakle, sve se, po mojoj verziji, odvijalo ovako…

Gospođa Veprovčević nervozno je rovala ispod odebljeg stabla hrasta, tražeći nešto za užinu. Žir se ukopao u već pet puta prerovano blato, a kestene su pobrali oni dvonožni stvorovi, što danonoćno krstare šumom i beru sve što nađu. Gospođa nervozno frknu, podigne raskuštranu glavu i pogledom bijesno ošine svog životnog suputnika, gospodina Kljoveta Veprovčevića.

– Ej, stari! Ovo više neće ići, majke mi divlje svinje!
– Šta je, opet ti nije dosta žderanja!? Mogla bi koji put i preskočit’ večeru, izgledaš k’o Miss Piggy! – odreži i odreže pater familijas, zagrebavši prvom nogom po lišću.
– Ova banda iz grada sve nam pobere! Nije meni za mene, već su nam djeca neuhranjena i nervozna! Kako ćemo na zimu, kad opet zabijeli snijeg i zafijuče vjetar!? Vidiš da im se vide rebra! ‘Ajmo večeras skršit’ onaj kukuruz na rubu šume. Oko za oko, klip za kesten… Ili kako se to već kaže… – nervozno rogobori gđa Veprovčević.
– Jučer smo umalo izginuli tamo, pucali su na nas kao da smo na streljani na Jamadolu, treba naći nešto sigurnije i bolje!
– E pa onda idemo k njima u grad! Kad mogu oni bez pitanja u šumu i ja bi se malo prošetala gradom! Pa nek’ si misle…
– Ti bi u grad!? Izgledaš k’o hodajuće strašilo, a i ja imam požutjele kljove i blatan sam k’o da sam vozio off road utrku kroz Kozjaču! Nije nama tamo mjesto. Nit’ izgledamo kako treba, puta ne znamo, a tko zna hoćemo li se živi vratiti…
– E, jesi jedna obična muška šovinistička divlja svinja! Nikud mi ne daš… Cijeli život samo ruj, trpi tvoj smrdljivi dah kad se penješ po meni! Duraj, okoti, podiži mlade, pazi se lovca, zamke… Dođe mi da odem i nikad se više ne vratim! Dosta mi je tvojih svinjarija, da znaš!
– A daj ne gnoji, stara. Baš bi’ rado vidio kako bi prešla cestu tamo kod rotora za Švarču s tim kljakatim papcima, he, he!
– Okej, papkaru. Ja se idem sriktat’ pa’š vidit kak’ se osvaja Karlovac, tako mi paprikaša od puha!

Za pola sata…

– Pogledaj me sad! Makni te čekinje s očiju i reci jesam li za u grad!?
– U, jebote, stara, skoro te nisam ni prepoznao! – u nevjerici će vepar, gledajući sređenu ženku, spremnu za crveni tepih ili špicu.
– Grivu sam sredila i napravila dredlokse, malo se namazala oko očiju, počupala obrve, depilirala bikini zonu, manikirala sam papke, namazala nokte na šapama i oprala zube u potoku! A vidi klince – sriktani k’o za Prvu pričest!

Zaista, izgledali su k’o iz National Geografic klipova.

– ‘Ajmo onda – dreknu stari i zarokće znak za pokret. Karlovče, čuvaj se! Stiže elitna veprovska bojna! Pravac Tržnica, idemo po kukuruz!

Ostalo znate. Jedan je veprić junački pao na Jamadolu od metka. Drugog su zarobili, ne pročitavši mu njegova prava pa je od šoka i nepravde doživio srčani udar, a ostale su ganjali gradom kao da su divlje svinje… Utučeni i umorni, žalosni i još više gladni, sjedili su ispred ‘sigurne kuće’ u srcu šume i tiho roktali, uz poneki jecaj…

– Evo ti tvog Karlovca! – veli, nakon jedne poduže, mučne šutnje, stari Veprovčević.
– ‘Ko bi rek’o da su ti ljudi tako okrutni i beščutni, a kao ‘grad susreta’…
– Nikad više na asfalt, među semafore! Nikad više…
– ‘Ajmo odlučit ‘ko večeras ide po hranu. Ajmo – par, nepar, vepar – bim, bam, bus!
– Moje! – slavodobitno će mužjak pa pokupi četvoro preživjelih potomaka te se uputi na počinak.

Stara, koja je izgubila u biranju, polako je skidala estenzije, popravila kosu, nakostrušila se i zagrebla papcima u pravcu kukuruzišta na rubu šume.

Živjeli su dugo i sretno sve do kraja basne…