GPS – Đi Pi eS
Kad sam ja bio klinac, tadašnje milicajce izrugivalo se na sve mile načine. Te, jedan zna čitat’, a drugi piše, ne znaju napisat trotoar pa šutnu glavu unesrećenog na cestu i napišu kako znaju u zapisnik… i još kojekakve rugalice, od kojih je Narodna vlast dobivala ospice. Pamtim i tobožnji zapisnik saobraćajne nesreće u Vojniću ili Glini, svejedno, kad je sudar manjeg i većeg vozila vršitelj ‘uviđaja’ započeo rečenicom: Vel’ko đipalo smandrljalo malo đipalo, jako ga satralo, ozljeđenih nema! Eh, to ‘đipalo’ nas je strašno zabavljalo, a bilo je zajednični nazivnik za sva vozila. Zabava je prestala kad smo na Turnju dobili učenika s tim prezimenom, pa ga je opravdano ljutilo da ‘đipsamo’ po njemu.
Uvod je malo poduži jer valja utvrditi povijesne činjenice koje dovode do modernih čuda, poput GPS-a, dakle ĐI PI ES-a, dakle Global Positioning System (GPS, dosl. Globalni pozicijski sustav). To je sprava koja zna put, odvede vas svojom satelitski navođenom rukom s točke A do točke B, sigurno i pouzdano. Ona zna sve ucrtane puteve, ali ne i stranputice… Vozači modernijih vozila to imaju u sklopu opreme, a oni drugi kupe, pa ugrade tog suputnika koji zna gdje ste, a kad mu zadate rutu, vodi vas, kao u crtiću, krivudavom linijom do cilja!
Tako to izgleda u teoriji, ali praksa zna biti malo okrutnija i neizvjesnija pa, kao u onim traljavim hororima i trilerima ŽNJ produkcije, odvede putnike na krivi put, a onda počinje zabava i uglavnom krvoproliće! Dobro, karikiram, ali i ispravljam sve češće, ne krive Drine, nego krive Đi Pi Es koordinate…
Štucam živicu uz cestu, kad ono niz usku cestu sjuri se baš vel’ko đipalo s troje isklimatiziranih, ali i istraumatiziranih Norvežana… Plitvice? – pita gospođa, dok vozač bespomoćno bulji u ekran koji ga je doveo ravno iz Osla u Dolensko Selo, a da je nastavio dalje i u Gornju Trebinju!? Eh, malo vas je satelit doveo na wrong way, objasnim ja i naputim ih nazad u Cerovac, pa ‘sempre drito’ do Mukinja… A kud se ide ravno dalje? – uporan je gospodin, koji više vjeruje toj spravi, koja ne zna za Franjine ribnjake, Počazbinu (moja njiva) ni za Ciglenicu ni berek pokraj kanala (potoka), makadam i nasipane poljske puteve… Ide se u šumu, velim, a mislim si: da kreneš tuda do Plitvica, morao bi biti kao James Bond, čiji bi se ‘Bondomobil’ morao pretvoriti u amfibiju, đip(alo) za off road, u traktor, ali i u onaj šumski – ‘Timberdžek’, jer trebalo bi malo šlajsat sebe i kojih pet-šest metara drva, na koja bi naišli putem u Plitvice kroz Babinu Goru, kud ga navodi njegov ‘Đi Pi – Es me fino dogna u pripizdinu’…
Često se to događa, a naročito kad se dogode prometne nesreće na D1 u Tušiloviću pa promet krene po nerazvrstanim cestama, a za sofisticirane sprave potpuno nerazumljive… Što ĐI-PI-ES zna da će se kakav Đuro ili Jura nakresat’ pive pa krenut u predvečerje traktorom bez registracije i svjetla na pumpu po još mrzle pive i kanistar goriva za žagu. Vjerojatnost sudara je veća nego koeficijenti na nekim utakmicama HNL-a!? E, tad nastane kaos, a uređaj, koji su vjerojatno dobili kao poklončić uz neku veću kupovinu, zblesira! A ne važi više ona – kartu čitaj, seljaka (Dadota) pitaj! Čuo sam da te ĐIPSAN-e dobivaju pride, kao nekad, kad se za kutiju od 10 kila Persila dobio mali tranzistor ili walkman… Pa ti vjeruj toj plastici iz jugoistične Azije, a nemoj lijepo kupit’ kartu pa polako, dok ne u’vatiš pravac gdje se uz cestu još vrte janjci i odojci, gdje se ljudski stane, pojede, popije i pita za pravac… Ili ta kratica GPS ili ĐI PI ES u stvari znači: Đipalo Pizdi, eS vidio…!?