Grad koji se bojao zalaska sunca
Ako bih se u išta morao pretvoriti, to svakako ne bi bili mraz i snijeg. U prijevodu, ne nosi mi se bijela boja jer na nju jurišaju k’o bik na crveno!
Ako se mraz, kao prirodna pojava, drzne prizemljiti prekasno po vinogradarsko-voćarskom kalendaru, nagrebo je načisto. Em ga psuju i proklinju k’o u Stubljarovoj nedjeljnoj emisiji, a župani nevoljko proglašavaju elementarnu nepogodu, jer to je automatski jedan službeni auto manje itd… Ako se kasni mraz ipak pojavi, napadnu ga svim sredstvima. Loži se ispod voćaka i loza, dimom ga se topi pa mu je vijek trajanja kraći od ‘pubertetskog snošaja’… Tko je pojeo jabuke, popio rakiju i vino, prepolovio urod mandarina, draga djeco? Mrazzzz,odgovaraju pametne glavice i poberu petice, kao što je mraz pobrao ljetinu, voće i rano povrće.
A snijeg? E, taj je gost poželjan samo u određeno vrijeme i na određenom mjestu. Kad se on obruši u svoj silini, kako je učinio prošli tjedan, onda postaje neprijatelj broj jedan u državi i regionu. Svi bio malo snijega za Božić, za đački raspust, za Snježnu kraljicu, za skijaški tjedan, za dekor, za ugođaj, za… E, ali nitko ne bi metar snijega na početku radnog tjedna, na početku drugog polugodišta, na dan najavljenih radova na krovu ili bilo gdje… Tada je snijeg nešto fuj i bljak! Kakva idila i romantika – pahulje pod svjetlom ulične lampe, kako lijepo škripi pod nogama, baš čarobno… Kak’ nekad, veliju stari purgeri.
A onda tih ‘bijelih govana’, kako bi rek’o Bosanac iz one odlične priče o životu u Kanadi, napada skoro metar! Pa tko onda može voljeti snijeg!? Kakav snješko, kakve šetnje po prtini u suton, kakva ‘prosta Vojvođanska zima’, kuhano vino i pjesničke vratolomije!? Lopata, ralica, lopata, ralica, pa opet k’o Sizif – ispočetka… Bandić jede snijeg, golim ga rukama zaustavlja i odbija na početni položaj! Ako je njegov ‘Pi ar’ ovo naručio za predizborne svrhe, svaka im čast! Još da je Bandy, poput Prsana, svojeručno deaktivirao kakvu Vojinu napravu na aleji Bolonje, mogu se dr. O. i još nepoznati hadezejov kandidat oprostiti od nakane da zasjednu u fotelju ‘istrebljivača snijega s ulica’. Zamislite uvod u predizborni spot: Bas bariton dramatičnim glasom čita tekst, a na ekranu slika Zagreba u suton. Sunce zalazi za Žumberačko gorje, jedan osamljeni paraglajder lebdi iznad Kustošije i lagano se spušta u Vrapče… Glas: Zagreb, grad koji se bojao zalaska sunca. Stanka. Puklo je ispod pruge, puklo je na ‘štajgi’, ali ne bojte se Zagrepčanci. On je tu! Svuda i svagdje. Ovlašten da demontira, naoružan voljom i opasan po konkurenciju i lakovjerne neprijatelje! Open air, Bandy- Ice fever man! Ne postavljajte bombe, ne šaljite snijegove ni snijegoviće… Odustanite, bit ćete utopljeni u fontane, pojest ćemo vas ko dijete Krašograd… Uf, malo se zaigrah…
Okej, ‘ajmo o snijegu i nevoljama koje on nosi, jer evidentno je da je ovoliko snijega za ovakav način života, a pogotovo prometovanja, ipak čini zlo i naopako. Ralice rade, ali nikad dovoljno. Pa kad prestanu oborine, napad na dobro ukopane snježne nanose i hrpe. Udri po njemu, kao da će biti tu do prvog maja! Solimo ga, paprimo, dodajemo začine pijeska i sipine, svega osim kartabita… Voze ga u rijeke, na deponije, pojedinci ga odvoze tačkama iza kuće, a oni malo lijeniji tek raščiste parkirno mjesto u gradu pa ga označe gajbom, kutijom za drva, bilo čime. Nedostaje samo još da dignu nogu i zapišaju mjesto pa tako označe svoju parkirnu svojinu, koju nitko ne smije svojatati, jer oni su to vlastitim rukama čistili, skoro pa deset minuta! Hej, oni, gospoda kojima je mama rekla: Sinko, nemoj u životu dignuti niš’ teže od žlice i vilice! Da sam ja komunalni redar, brzo bih uspostavio relevantni ‘Registar branitelja parkirnog mjesta’ pa s njim na internet. A istovremeno u Australiji gori i prži…
Kad se svi stožeri povuku na početne položaje, a jadnog snijega bude tek poneka blatna hrpica, to će biti kraj misije. Koliko smo kukali za bijelim ozračjem i cvilili, a kad nas je zasipalo s neba, udri i istrijebljuj… Kako reče Grašo u svojoj pjesmi: Čudni ljudi žive tu, sve što vole razapnu. Tako smo i mi napali ovu šaku jada od uobičajne zimske pojave, kao da smo napadnuti od kapetana Spoka i njegovih Klingonaca… Još ako se dozna da snijeg nije pao i prošao kroz fiskalnu blagajnu, nego je pao ‘bijelo na crno’, najeb’o je od Slavka, samo tako… Uostalom, tako su nas nasadili, da jedva čekam da siđemo s ‘njega’!