Hajd’ u k.
Malo sam se poigrao s imenom “majstora s mora”, onako iz perspektive dinam- ovca, kojemu je (su)život s bilima, jednako kao život s koronom. Branim se , ali od tog rivaliteta nisam cijepljen. Iako je to sada zaista ona senatorska pozicija gotovo pa neutralnog promatrača, jer mi se ni jedan mišić na licu nije pomakao za vrijeme jučerašnjeg šamaranja i evanđelja po Livaji i ekipe, za razliku od dana mladosti lijepe, kad sam od muke kad bi nam Žungul zabio, dva dana odbijao hranu, dobro i učenje…
Period od 2005. do dana današnjih zaista je za Hajduk bio crna rupetina u kojoj su potrošli masu igrača, trenera koji su navraćali kao u Europski parlament (Bugar, Talijan, Španjolac,Šveđanin, Ćiro iz Travnika, Slovenac, na koncu i Litavac), potrošili su na klupi i direktorskim funkcijama sve legende (Šurjak, Štimac,Vulić, Slišković,Jarni, Miše, Tudor)…Ma, skoro sve.
Dinamo je sve te godine “maminjizirao”, čitaj terorizirao sve oko sebe, dosadio s tim silnim titulama, gore nego Zvezda u Jugi,( jedino rukometaši Zagreba imaju manje milosti za druge), i sve to uglavnom pred polupraznim tribinama raspadajućeg stadiona koje su par godina bojkotirali i najžešći “Rđavi Plavi Dečaci”…
Osim statistike i gomilanja kanti u vitrinama , malo radosti , a istovremeno tuga i opće bjesnilo s juga na najjače.
Koliko je teško čekati neku titulu , pizditi kad se ispadne u pretkolu od ribara s Malte i Škotskih haklera s pivskim trbuščićima , a radovati se tek ponekom zalutalom kupu ili pobjedi u derbiju dok imaš 20 bodova zaostatka, znam ja najbolje.Naravno i svi koji su pratili Dinamovo glavinjanje u sedamdesetim godinama, kao i periodu od 1982. do Bobanovog midle kicka i raspada države.
Teško je bilo biti navijač i kad se Franja dosjetio i ukinuo ime Dinamo . Zato, sad kad Torcida pjeva “Mrzim Dinamo, to ime srpsko”, samo podsjetnik, da su tada BBB vikali u pravcu svečane lože -“Mijenjaj ime Dejanu, ne Dinamu”, aludirajući na predsjednikova unuka…Može bit milijun puta i rusko i bugarsko, al nama je to krsno ime i gotovo.
Da pojasnim onu frustraciju modrog stada u dekadi između “Hrvatskog proljeća” i “Ćirinog proljeća”, s bljeskom ’79. kad nam je Tito (Kirigin) za zelenim stolom oteo titulu..Jebo vas Tito, sto puta je zaustio moj (ne Milanovićev) deda ustaša, kojem je kao crvena krpa bio Hajdukov grb s petokrakom zijezdom u prvom planu (ki Tvornica ulja Zagreb, podsmjehivao se) , tješeći mene koji je patio od 1973 do 1979, kada Dinamo nije uspio pobijediti Hajduka ni u prvenstvu, kupu, Trofeju Marjan, ma ni u prijateljskim ili neprijateljskim ogledima…
Kud još veće zlo, za Hajduk je počela navijati Đurđa, u koju smo svi klinci bili zaljubljeni, a povukla onda i ostale cure, pa smo baš bili bijesni na Hajduk koji nam je otimao sve do čega nam je stalo…Naravno, one o nogometu nisu imale pojma, ali je Šurjak bil tak zgodan, da nije bilo dileme..Da, navijale su i za Jugoplastiku zbog Damira Šolmana koji je stvarno bio neodoljiv, priznajem. Šurjaku smo našli sto mana (masna kosa, štrkljave noge, trči ko jazavčar, itd.,itd.,) ali nije pomoglo.
Kad su Vabec i Kranjčar zabili za pobjedu na Starom placu, prvu nad ‘ Ajducima nakon 2190 dana posta, te ’79. valjda smo tada konačno izašli iz puberteta.
Gol Dumbovića (koji je tada imao gustu crnu kosu), kojim smo maznuli Kup Zvezdi ispred nosa, bio je uvod u sveopće veselje dvije godine kasnije, kad je Ćirin bijeli šal nosio sreću veću nego bijeli zec iz šešira..
Znajući kako je slatko biti prvi nakon toliko posta, moje su želje za iduću godinu, bez ikakvih primisli da Hajduk osvoji prvenstvo i kup, i da ova koronetina konačno dosadi svima, pa i njima…
Bilo bi to dobro za zdravlje cijele nacije, a osobito Dalmacije…