Hajdemo u planine!
Oduvijek sam želio biti – planinar .
Ne ovakvo neuko mlataralo po lokalnim šumama što prakticiram od malih nogu, nego, onaj pravi s adekvatnim gojzericama, odjećom, šeširom, termosicom, štapom, kartom, pa ako treba i konopcem, ako se ispriječi kakva litica ili druga teško savladiva fortifikacijska prepreka.
Ali, nikako uhvatit vremena pridružiti se nekoj od tih družina koji se nedjeljom navečer i ponedjeljkom ujutro hvale po Fejsu svojim uspjesima i ludim provodima po čukama Lijepe naše, after partijima po planinarskim domovima ili otkačenom pjesmom na putu kući..
Jebiga, ne možeš i svirati, fantazirati po promocijama, voditi kobasijade i motorijade i još naći vremena za osvajati vrhove Kilimanđara, pa čak ni Svetu Geru..!?
Za sada sam osvojio Klek, ali to je bilo za pandemije, kad sam jedino u Klečkim vješticama vidio spas na kraju tunela !?
Možda, ipak, ako kakvu penziju doživim smognem snage za pohod na Sljeme, osvojim Premužićevu stazu, u inat Kuki popnem se na Chimborazo ili nek sve ide u Machu Pichu !
Na Dan državnosti 2022, dopodne sam na poslu pratio akciju pronalaska olupine pale Cessne, pa pun nekakve negativne energije, otišao planinariti u – Zagreb!?
Ne, na Sljeme, gdje sam zadnji put pješice išao preddigitalne 1983. kad nas je prof.Ilija Matijević (da, onaj brko koji je sudio faul na Draženu Petroviću u finalu Šibenka -Bosna), natjerao pješice pod tv toranj, jer inače nema prolazne ocjene iz tjelesnog …Mogao si past i taj ispit, eto.
Praznik, a sve radi.
Centri, lokali, kao i svaki drugi ponedjeljak. Dakle, popodne valja u planinarenje po zagrebačkim surovim visinama. Mislim na visine u cijenama, ali i na pješačenje po trgovačkim centrima, koji su baš svi u stranom vlasništvu, pa ‘ajd da malo pomognemo i blagajne drugih država, na naš Dan državnosti .
Uostalom, još i te 1990. jurišali smo u Trst i Graz, a sad su sve te krpice i ostali nekad deficitarni artikli stigli k nama. To je nama naša borba dala, da imamo i Fendera , Huawei i Marshala…
Dakle, kako je prošlo to moje prizemno planinarenje, uz ipak nekoliko osvojenih vrhova ?
Pa, sasvim pohvalno…Supruga i ja propješačili smo sve do Mađarske- oni su vlasnici Arena centra, pa do Turske, oni drže Arena park, s pol’ snage dobacili smo do Južnoafričkog City centra One – East and West .
Trk do Poljskog Avenue Malla, ove nizinske točke poput Spara, Lidla, Kauflanda, nismo ni markirali, iako Austrija nije daleko, više nismo stigli osvojiti njihov West Gate…
Za sve to trebalo nam je samo 10522 koraka, koliko je zabilježio moj mobitel.
Nekoliko vrećica u gepeku,umjesto planinarskih markacija i put pod noge po autocesti koju otplaćujemo Svjetskoj banci.
Imamo Hrvatsku!?
Čak i mačka koja nas je dočekala gladna doma je poluperzijske pasmine.
Ipak, odnekud se čuo lavež psa. Nadam se da je to bio hrvatski ovčar.
Idemo se hrvati dalje…