Halucinacije

U basnama životinje govore, planiraju, imaju sve ljudske karakteristike. Ne znam ima li izraz ili literarni smjer u kojemu stvari imaju takve moći, dakle da misle, govore, planiraju. Ono, imaju emocije i ponašaju se kao i njihovi vlasnici, dakle ljudi.
Ušavši u podrum i ostavu, tamo gdje se drže stvari koje nisu baš stalno u upotrebi, učinilo mi se da čujem glasove i da se stvari pomiču bez da ih je itko taknuo !?
Provjerio sam na stranicama HZJZ, jesu li i to možda simptomi korone, jer temperaturu nemam, okus i miris osjećam, ne kašljem, pluća rade s oba krila. Rade sa Senzenom i Bonićem – to su bila prva Dinamova krila za koja sam čuo…
Nisu simptomi, ali ja sam čuo ovakav razgovor, iako mi ne morate vjerovati .Uostalom, sad već naslućujete da je to samo jedna koronarna fantazija u svrhu tjeranja teških i tmurnih misli.
Kaže moja Telecaster gitara udobno zavaljena u svoj stalak :
– ‘Alo stara, obraćajući se akustičnoj Ovationici, kaj se to zbiva?
– Nemam pojma, ali ovo ne sluti na dobro…gazda nas je par puta izvadio iz futrole, a tu ćamimo u ovom podrumu već dva mjeseca…
– Da, malo nas je svirao, a nit nas u auto trpa, nit se dima ne nadimimo, kao do sada…
– Da nije našao nove, bolje, mlađe gitare, ha..? Nas se je već vjerojatno naguštao…!?
– Moguće, znaš da su ti giratisti jako napuhane face i misle da se svijet oko njih vrti..
Da, da…Meni već dugo nije stavio nove žice…A to je prvi znak da mu nije stalo u kakvom sam stanju…
– E, daj vas dvije ne serite, javi se pojačalo, stari dobri Fender. Vas je bar malo uzeo u ruke, a mene nije pomaknuo ni centimetar..Tko zna možda su mi oduzete nožice…Baš se osjećam invalidno i loše…
Sve to sluša lopata za snijeg iz ugla podruma,pa kroz suze zaječi…
– A što bih ja rekla ekipo…Mene već dvije godine nisu ni pogledali! Nema snijega, sva sam hrđava po ovom metalnom pojačanju koje su navarili prije par godina, kad sam im trebala svaki dan!? Kako sam samo bacala te tone snijega i bila mažena, pažena, glatke drške…Sad je držalica puna staračkih pjega i plikova, jedva dišem od prašine..
Na poslijetku progovori i posudica u kojoj je bio dezificijens:
– Mene pitajte o čemu se radi…Nekakva pošast je vani. Nitko se ne rukuje, nitko se ne grli, samo troše sredstva , a onda i nas ambalažu bacaju…
– Kako se zove ta pošast?
– Korona, kažu.
– Što će biti onda s nama,uglas zakukaše gitare i pojačalo, a mikrofon je samo tulio od mikrofonije
– Ne znam ,,,svi od svega peru ruke…
– Ima li nade za nas?
– Iduća dva tjedna su ključna!