Haš-tours
Nedjeljna večer, jedan od tv dnevnika, prilog iz Imotskog. Pomislih, opet će o “U” na dresovima lokalnih nogometaša ili o crncu pastiru ili o količini “merđana”, mekoj granici itd., itd… Na ekranu se ukaže žena i zbori ovako:
– Ovi naš mladi svit, ovi narkomani, lipo odu priko granice u ´Ercegovnu pa se tamo za manje šoldi lipo drogiraju! E, tako van je to. Priko gran´ce je “šut biloga” dvista kuna, a u naših dilera, bogami, četristo i više!
– Unda, ovi ća to uzimaju ne pravidu prekršaje da drogu priko gran´ce nosu, već se tamo, na licu mista, lipo puknu pa sritni i veseli doma! E…
Izgovorila to žena u kameru mrtva-hladna. Kao da govori o prekograničnoj kupovini, koji od pamtivjeka naš narod upražnjava u Trstu, Pečuhu, Kladuši, Klagenfurtu, Tomislavgradu, ma svagdje gdje se za koji kunu jeftinije može kupiti ista kineska roba kao i kod nas. I dok jedni idu u “Svetu zemlju” osjetiti duh i dah Božji u Međugorje, drugi, eto, idu, ne trbuhom za kruhom niti s krunicom u ruci, već “laktom za iglom” ili nosnicom za prahom. Bijelim ili smeđim, nevermind. Mogu zamisliti scene na graničnim prijelazima, prilikom povratka ušlagiranih vikend turista iz susjedstva…
Carinik, mrko: Imate li što za prijaviti?
Ušmrkani: Nemamo ništa, sve smo potrošili u Duvnu, he, he…
– Nije to više Duvno, to je Tomislavgrad! – pouči ih državni namještenik.
– E, tako je! Tomislav je donija rizle i šit pa smo napravili jedno grupno duvno! U, kako puca, a pare duplo manje. Evo, ostalo mi i nešto pa san ćaći kupija lažne Levisice, a materi kilo kave! To se ne carini, šjor, je´l tako?
– Mamicu vam urokanu, sad ću zvat policiju da vas malo pretrese! – reče carinik pa se maši za “Motorolu”.
– Ðaba van pretres, sve smo u sebi ponili. Jedino ako policijoti imaju rendgen, ha, ha, he, he, hi, hi, šmrc…
U starom Golfu opći smijeh. Jedna mala se na zadnjem sjedištu toliko smijala, da se zagrcnula i bez imalo nelagode ispovraćala kroz prozor…
– Marš kući, bando narkomanska. Sram vas bilo! Drogirate se u inozemstvu, a rigotine nosite u Hrvatsku!
– Bez brige, platili smo porez, a “mervertštojer” ne triba ovjerit´! – dobaci vozač i da gas pa pravac Imotski – do prve birtije, gdje će prepričavati doživljaje iz inozemstva. Ako ih uhvati potreba, nazvat će lokalnog dilera pa se “popraviti” malo sa skupljim prahom, na koji je plaćen “pedeve”, u zemlji koju volimo.
U cijeloj priči, mene je naviše fascinirala ta lakoća i ravnodušnost kojom je intervjuirana žena izgovarala tvrdnje o tom vikend drogiranju, tamo – preko brda. Možda je i to postalo normalno u kraju gdje se djevojke ubijaju francuskim ključem zato što nisu dale!? A, kakav bi to muškarac bio kad ne bi pitao?! Pa kad je već pitao, a nesretnica mu makla ruku s koljena – udri! Udri do smrti. Možda je sve to postalo dio folklora, nešto što se prenosi s koljena na koljeno, a mora završiti među ženskim nogama i nikako drugačije. Ako ne pitaš i probaš – nisi muško. Ako je ne odalamiš kad pruža otpor, najobičnija si pičkica. Geni kameni.
“Haš- tours” vas poziva u sunčanu Hercegovinu. Dođite, vaši automobili možda su već tamo!