Hipokra(s)t
Jesu li doktori uzeli provizije za propisivanje lijekova ‘tog i tog’ dilera, veledrogeraša… ajd’ ga znaj! Nek’ institucije rade svoj posao, a to je zabava za široke mase uz neizostavnu medijsku pompu, bombastične naslove, slike osumnjičenika s fasciklima preko lica i visoko podignutim ovratnicima, naravno, sputanih ruku lisičinama…
Tko je kome poklonio laptop, platio seminar, gurnuo šaku kuna ili eura za ‘podmazivanje’ poslovne suradnje, vjerujte, živo me boli vitalni organ. Pa kad me već boli, valjalo bi se obratiti liječniku da mi propiše lijek, odredi terapiju, uputi k specijalisti za taj organ, prije nego su k njemu u ordinaciju banuli ‘organi’, da ga priupitaju o čijem je trošku bio na kupanju u toplicama, gdje se održavao stručni seminar s povećom kotizacijom i uglednim predavačima…
Da se radi o još jednoj dimnoj zavjesi, jasno je i po kodnom nazivu operacije – ‘Hipokrat’. Za neupućene, po tom stričeku zove se i zakletva, koju svaki liječnik položi prije nego na bijelu kutu dobije pločicu s imenom i preko nje objesi stetoskop, u džepić turi bolje penkalo ili naliv pero… Njome se kunu da će svoj posao raditi pošteno, bez obzira na boju kože, vjeroispovijest, stanje bankovnog konta itd… Nešto poput onih zakletvi pri primanju u pionire, vojsku, izviđače, lovačko društvo… Što je siroti Hipokrat skrivio Bajiću i njegovim isljednicima, ne zna se… Znači li to da će akcija otkrivanja ‘podmazivanja’ ravnatelja i nastavnika oko odluke čiji udžbenik odabrati, nazvati – ‘Marulić’ ili ‘Pametna ploča’… Dajte, najte…
Pa okrenimo priču u svoju korist… Od kad je svijeta i vijeka, doktorima se nosilo. Od sitnih poklona, ljudskih znakova zahvalnosti, do mita malo podebljih svotica… Pa čemu panika? Kome ćeš pružiti nešto za bolje zdravlje i kvalitetniji život, ako nećeš doktoru? Valjda svom vijećniku, zastupniku, pučkom pravobranitelju… Pa i poštaru se ostavi koja kuna, koji vam nije odredio visinu penzije, već je samo dostavljač nevelike svotice. Ovo me podsjeća na ona olovna vremena u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, kad je socijalistička vlast ukinula javno davanje ‘tringelta’ ili ‘bakšiša’ konobarima… Kao, to je pomodarstvo kapitalističkog zapada, buržoaska navika koju valja iskorijeniti u korijenu! Ima naš samoupravljač s tacnom u ruci dovoljnu platu, da bi još uzimao koji dinar za dobru uslugu zadovoljnog gosta… Ili, jednostavno, gospode i drugova, koji su navikli ostaviti koju novčanicu onome tko im život čini ugodnijim. Pa su nam stariji kolege pričali kakve su to bile okupacije… Novčanice su im gosti zamotavali u ubruse, sakrivali pod tanjure, pod noge od stola, metali ih ispod ručnika u zahodu pa prišapnuli svom omiljenom barmenu đe s’ pare i kako do nji’ – kako su maštovito i Slunjani nazvali procese iskanja love iz EU fondova…
Sad će, kao, ova akcija iskorjeniti mito i korupciju… Ne zaboravimo da je Grčka tragedija zasnovana na mitu, a naša na korupciji! Sve će biti isto, samo malo suptilnije odrađeno i teže utuživo. Uostalom, što se promijenilo otkad je dr. Šimić nagrabusio pa na koncu i umro… Ničevo. A zahvaljujući dobrim i zdravim kokošima, purama i vještim rukama moje mame za šivaćom mašinom, ja sam pregrmio sve mumseve, kozice, ospice, mandule, viroze i neuroze, bez ikakvih posljedica i nus pojava. Štoviše, baš zahvaljujući jednom ‘tabletiću’ i omanjem štikanom stolnjaku, imam skoro sve svoje zube, bez ‘potkove’ (proteze)… Ponekad imam dojam da je više peradi kokodakalo i ćurlikalo u čekaonici ambulante na Vukmaniću, nego ih sad ima u dvorištima istog sela… Gospo’n doktor, samo si vi zemite… Ak’ vam je nezgodno vozit’ kokoš živu, recite – ima preko kod Barete Conarove bradva pa č’mo je ošur’t za čas… Jaja, sir, voće, povrće pa i poneka marka ili ‘iljadarka’, ako je uputnica za ‘reperaciju’ (operaciju) u pitanju. Davalo se tako i učitelju, ‘Gosponu’ (svećeniku) pa i seoskom panduru, ako je trebalo zabašurit’ kakav poziv u vojsku ili kakvu plavu kovertu…
Mi smo k zubaru išli u Skakavac. To je bio odlazak gori nego pred streljački stroj… Radio je tamo jedan jako živčan striček, koji je neprestano vikao, radio red u čekaonici, a kad mu je netko posebno išao na živce, taj bi dobio zubarskim kliještima po glavi, a jednom sam na svoje oči vidio da je ženu izbacio iz ordinacije jer je pura, koju mu je ona donijela, pravila nered po čekaonici, koja je ionako bila puna opušaka i ponekog komadića konjske balege, jer preko ceste je bio stočni sajam pa se dalo ugaziti u svašta. Ona je, sirota, svoju puricu ostavila vani, strpljivo čekajući red. Da zlo ne dolazi samo, uvjerila se brzo. Dok je ona čekala da joj gospo’n zubar izvadi bolni zub, ekipa iz obližnjeg romskog naselja Pištac skužila je osamljenu puru pred vratima pa je jednostavno pokupila u kola. Ode zub, a ode i pura… Ako je netko iole krivo pokazao koji ga zub boli, znao je ostati i bez zdravog zuba… Nije se baš gledalo na sitnice… Nije ti to, baba, jedini zub, šta pizdiš!? Nakon takvog sličnog terora po zubnim šupljinama mene i brata moga, mama je odnijela već spomenuti naštikani tabletić ‘pravoj’ zubarici na Baniju i naše su muke po skakavačkom ‘zubožderu’ bile okončane. Kod tete zubarice ulazili smo po dogovoru, a zubići su imali valjani tretman… A da smo onom stričeku odlučili ‘pokazati zube’, vjerojatno bi i ostali bez njih… Eto!
Jedino me jako naljutio običaj da se učiteljskoj obitelji, koja je tada živjela u školi, nose puni cekeri svega i svačega, a pogotovo u vrijeme kolinja i pred Božić. Kako su svi moji roditelji, a osobito mama i tata, kako bi rekla Ava, te godine bili u Njemačkoj, baka je natrpala punu torbu krmenadla, krvavica, kobasa i svega još pa mi tutnula to u nejake ruke da nosim u školu. Neću, velim ja, pa dobijem iza uha. Moraš, svi nose! Ja neću, mene je učitelj neki dan namlatio k’o vola u kupusu, nizašta… Zaplačem gorko i pobježem u ‘dešter’ (poljski WC). Baka me izvuče nekako van i tutne mi teret u ruke pa pravac škola. Al’ neš’ ti… Krenem je cestom pa iza treće kuće prečicom nazad doma. Prikrao se do tatine radionice i sakrio cekere pod cirkular. Kad je baka za par dana išla na roditeljski sastanak, učitelj joj se požalio kako su svi donijeli ‘ono’, osim mene!? Pa kako, dala sam mu da nosi, snebivala se šokirana baka, koja me stalno upozoravala: Boj se i poštivaj učitelja, popa, žandara, ma sve…
Ja sam, u dogovoru s dedom, to meso vratio gdje mu je mjesto pa sam ipak prošao tek s dvije ‘zaušnice’, a šiba je ostala mirovati na vrhu kredenca. Vidi’ćeš ti svog Boga kad ti mama dojde iz Kelna… Možda sam zato i ostao ovako jadan i neuk…