Hot čokoled
Bilo jednom u Dubrovniku, krajem ljeta gospodnjeg 2016…. Paničnim glasom vičući, dida istrčava iz portuna, dozivajući sina i snahu:
– Ajme, Gospe moja, kakvi se kažin desi… Ajme, bidon son i jodon… A kuliko san moli Svetoga Vlaha za dicu i ‘nučadi…
– Di gori, ćaća?
– Mali Tripun je počeja govorit’ na ćirilicu!?
– Kako ćirlicon? To nije govor, nego pismo… Manje potezat iz bukare, ćaća!
– Ma, evo ti ga pa slušaj! Tripune, dite didino, kako si mi malo prije reka da ti je pa’ kruv sa stola? ‘Ajde, ponovi, da ćaća i mater čuju!
– Ne znam, bre, šta mi se desilo, ali bejah mnogo alav i traljav pa mi taze namazan leb s eurokremom pao na bajat, buđav i mnogo rđav pod, sve otišlo u parmparčad… Ima da se pocepam načisto, mamicu mu ga nabijem, sa’ ću da ostanem gladan ceo dan! – reče mališa, brišući balav nos rukavom…
– Ajme, Isukrsta ti! Postalo mi dite geđovan! Šta si sinoć za večeru uzeja… lude gljive?
– Ne! Pojeo onu čokoladicu šta nam je drugarica Precednica dala… super, nešto. Pionir. Ima da mi kupiš za Dan dečje radosti ceo paket, ćale moj!
– Di je omotnica? U škovaci? Daj da vidin…!? Evo je! Pa, da… Čololadica iz preko Drine i Dunava… Sad mi je jasno sve. Od jedne čokoladice prebacilo te na ekavicu, kao da si iz Kuršumlije, Tripune moj…
– Pioniri maleni, mi smo vojska prava, svakog dana rastemo k’o zelena trava…!
– Ojme… ajme… da se dida napija Rubinovog vinjaka pa počeja trubit Marš na Drinu, ne bi reka… a od jedne čokoladice dite mi se pretvori u Trifunčeta… Iden’ odma’ zvat’ nounare… i SOS telefon…
Ostalo znate.