Hrvanje s vjetrom

Naputak za uporabu i objašnjenje:

Sve do ovog digitalnog stoljeća, red i običaj nalagali su da roditelji, starija braća i sestre pomažu učenicima u pisanju zadaća, lektira, rješavanja razlomaka itd… Jučer oko ručka duboko sam uzdahnuo i zavapio: Sutra bi trebal napisat kakav (o)blog, a pojma nemam čega da se u’vatim… Moja osmašica važno odloži vilicu, prokopa po torbi i tutne mi papir. Evo, možda ti posluži, prošlo je na Lidrano, procijeni, ako valja, za prvi ti put neću računati ništa! Otprije poznat kao iskorištavatelj svih i svega, objavljujem tekst bez intervencija. Evo uratka moje literarno ‘vudrene’ Gracije:

Hrvanje s vjetrom

Zaključam kuću i odstojim nekoliko minuta pred vratima gledajuči borbu kiše i vjetra ispred sebe. Ja sam sakrivena pod krovom, duha i sigurna, no svejedno sitne kapljice kiše dopiru i do mene. Pogledam u vis prema sivom nebu, tražim bilo kakav znak sunca. U ruci držim svoj crveni kišobran, palcem prelazim preko ručke i spremamse otvoriti ga. Odstojim još malo nadajući se da će vjetar oslabjeti.
Konačno se odlučim pokrenuti jer ću inače zakasniti na autobus. Otvorim kišobran i koraknem naprijed da bih se predomislila isti čas kada mi kišobran započne mlatarati. Izgrdim vrijeme tiho u sebi u bradu jer je ovo već treći dan da je vjetar ovako jak. Ovaj put otvorim kišobran i pojurim na cestu koliko me god noge nose, dok iznad mene moj kišobran ludi. Usput slučajno nogom zarijem u dublju lokvu te si tako namočim tenisice i čarape. Pokušavam namjestiti kišobran da me pokrije od kiše, no vjetar ga uporno prebacujeu suprotni smjer.
Žice kišobrana cvile dok se tkanina frče oko njih. Tada vjetar promijeni smjer. kao da mi odjednom želi pomoći, pa ja jakom silom zapuše naprijed, te me zamalo obori s nogu…
Pokušavam zatvoriti kišobran, jer ću ovako i onako završiti mokra i promtzla. Slomljene žice zvone jedna uz drugus tkaninim koja visi na pola. Dok mi kiša pada za vrat, vjetar opet jako zapuše, žice ponovo zazvekeću i više ne znam hrvam li se s vjetrom ili kišobranom. U bilo kojem slučaju – gubim!
Krenem hodati po cesti niz koju se slijevaju slapovi vode i pokušavam namjestiti ovratnik što više, kako bi se barem malo zaštitila. Vjetar zapuše jako, šaljući moju kosu meni ravno u lice. Sva se izgubim i zanjišem, pa osjetim nešto mekano ispod tenisica. Jedva maknem kosu s očijui spustim pogled. Odlično, u grabi sam.
Sad već ljuta i jadna jurim na stanicu, spotičem se po skliskoj cesti, no stignem na vrijeme. Uskoro dođe autobus i uđem unutra, sjednem na najbliže sjedalo ne mareći što me drugi promatraju u čudu.
Preživjela sam, iako moj kišobran nije. Slična situacija ponovi se na putu od stanice do škole. Sad već izvježbana i spremna, preživim i tu bitku.