I´m sorry
Kokodak, kukuriku, piju, piju, kvoc, kvoc. Tako se uglavnom glasaju kokoši, pijetlovi, pilići. Tako meni izgleda sva ova galama u Radeljak-Pokos kokošinjcu. Koka ljutito krešti, oroz ne da piliće pa čoka koku, i na kraju je izbacuje iz kokošinjca od par stotina kvadrata. Po Cvjetnom trgu lete bunde, haljine, gaće, čarape, nakit… Mediji se naslađuju, a akteri seru, svaki po svom dvorištu. On je “iznenađen i uvređen”, ona u šoku i protjerana, ponižena, uplakana. Snašla se za prvu ruku kod prijateljice, ali ne može ni tako dugo.
Raspreli smo i mi priču na Radiju “jer ste vi to tražili”, pa otvorili telefone. Kao i obično, svega se dalo čuti. I duhovitih opaski i pametovanja i “popovanja”… ali to je i cilj takvih emisija. A onda se usred brakorazvodne trakavice, poput Wermacht padobranca u Drvaru ´44-te, ubacio jedan uzgajivač kokica, purica i patki, i neupućen upitao za broj iz jutrošnjih oglasa!?
– Daj mi, Dado, reci koji broj ima onaj kaj prodaje kuruzu u zrnu?
Bila je to vrlo znakovita diverzija. Iako on nije ni znao da je upao u eter, pogodio je točno “u sridu”. Te “jet set” svinjarje ne mogu drugačije ni završiti, nego u mekinjama ili šrotu, svejedno.
U stvari, meni ih je svih žao. Valjda sam u takvoj fazi. Žao mi je Vlatke, onako čisto kolegijalno i suprognanički. Jedan maštoviti spisatelj napisao je kako je ona iz zajedničke ložnice – prognana. Srećom, nije morala u Prognaničko naselje na Gazi ili u Ježevo ili u Sigurnu kuću. Ipak kolegice imaju koji kvadrat viška… Žao mi je Dikana. Kaj sad, Josipe? Stisle godine, gadna godina proizvodnje. Hoće li opet biti prilike za novi otkos ili će biti po onoj: Okoš bokoš, prdne Pokos… bože, kokoš!? Ma kako izgledao, koliko se lickao i šepurio, za mlade komade uvijek će biti “stari prdonja” kome treba maznuti lovu pa tutanj. A priča se da je dosta težak na okidaču i da mu u lisnici spava opaka kobra… Žao mi i te djece. Veliki će do kraja života imati na umu Enu i taj ukleti ljetni dan na Hvaru, baš na blagdan Velike Gospe… Žao mi je i male Lane, koja će tek osjetiti što znači biti javna osoba. A ona je to od rođenja. S tim se malo tko zna nositi. Vidi pod Paris Hilton, B. Spears… da ne nabrajam dalje.
Da ne ispadnem kao Gospa od Žalosti, okončat ću ovu trpku priču jednim vicem. To je ipak najbolja “medecina” za sve, kad već tako žalim i sažalijevam. Ono, klasično natjecanje, tko je bolji i precizniji. Našli se Englez, Švicarac i Mujo pa gađaju lukom i strijelom. Stavi Englez Muji jabuku na glavu, nanišani i… pogodi jabuku točno u sredinu!
– I´m Robin Hood! – ponosno će Englez, pružajući luk i strijelu Švicarcu, koji ponovi hitac, jednako precizno.
– I´m William Tell! – pohvali se Švicarac.
Mujo pokupi ostatke jabuke, pojede slasno, i zamoli Švicarca da stane na njegovo mjesto. Nategne luk, nanišani, okine i… pogodi Švicarca ravno u srce!
– I´m sorry! – veli Mujo skrušeno.